Nedavno su mi ponudili predsjedavanje sveučilištem u Kazahstanu koje se usredotočuje prvenstveno na poslovanje, ekonomiju i pravo i koje poučava te predmete kroz usku orijentaciju, ali na intelektualno rigorozan način. Razmišljam o toj ponudi, ali imam nekoliko uvjeta. Predložio sam da se sveučilište preobrazi u instituciju u kojoj se studenti nastavljaju koncentrirati na te tri discipline, ali također moraju završiti rigorozan "temeljni curriculum" u humanističkim, društvenim i prirodnim znanostima – uključujući računarstvo i statistiku.

Studenti bi također trebali odabrati predmet koji će proučavati na nižem stupnju u jednoj od humanističkih ili društvenih znanosti. Postoje brojni razlozi zbog kojih insistiram na toj transformaciji, no najjača je, iz moje perspektive, potreba pripreme budućih diplomanata za svijet u kojem umjetna inteligencija i tehnologija potpomognuta umjetnom inteligencijom igraju sve dominantniju ulogu. Kako bi sutra uspjeli na radnom mjestu, studentima će biti potrebne nove vještine.

Priprema studenata
Tijekom sljedećih 50-ak godina, kad umjetna inteligencija i strojno učenje postanu još moćnijima, ljudsku radnu snagu kanibalizirat će tehnologije koje nadmašuju ljude u skoro svakoj poslovnoj funkciji. Visokoškolsko obrazovanje mora pripremiti studente za tu mogućnost. Pod pretpostavkom da će umjetna inteligencija transformirati budućnost rada tijekom životnog vijeka naših studenata, pedagozi moraju razmotriti koje će vještine biti neophodne diplomantima kad ljudi više ne budu mogli konkurirati robotima. Nije teško predvidjeti da će rutinski zadaci prvi nestati. Ta tranzicija već se događa u nekim bogatim zemljama, no za nju će biti potrebno više vremena u područjima poput Kazahstana.

Međutim, jednom kad taj trend uzme zamah, stanovništvo će se tome prilagoditi. Stoljećima su zajednice rasle usporedno s povećanjem broja gospodarskih prilika; primjerice, farmeri su imali veće obitelji, dok je rasla potražnja za proizvodima, koja je iziskivala više radne snage za isporuku robe potrošačima. No, trenutno svjetsko stanovništvo nije održivo.

Usporedno s prodiranjem umjetne inteligencije dublje u poslove, radna mjesta će nestajati, doći će do pada zaposlenosti te sukladno tome stanovništvo će se smanjiti. To je u principu dobro – planeta već ionako puca po šavovima – no, kratkoročno će se time teško moći upravljati, jer tempo pada broja stanovništva neće kompenzirati gubitak radnih mjesta uslijed robotske revolucije. Iz tog razloga, sljedeća generacija ljudske radne snage – današnji sveučilišni studenti – iziskuju specijalizirano obrazovanje kako bi mogli napredovati. Istovremeno, i možda više nego ikada prije, potrebna im je takva vrsta obrazovanja koja će im omogućiti razmišljanje otvorenog uma i mogućnost neobičnog i neočekivanog povezivanja diljem brojnih područja.

Očito je da će sutrašnjim vođama biti neophodna intimna upoznatost s računalima – od osnovnog programiranja do neuronskih mreža – kako bi razumjeli na koji način funkcioniraju strojevi koji kontroliraju produktivnost i analitički procesi. No, diplomantima će također biti potrebno iskustvo u psihologiji, makar samo da uvide na koji način se "mozak" računala razlikuje od njihovog vlastitog. Radnicima budućnosti bit će potrebna naobrazba iz etike, kako bi im pomogla u snalaženju svijetom u kojem se vrijednost ljudskih bića ne može više uzeti zdravo za gotovo.

Učenje povijesti
Pedagozi koji pripremaju studente za takvu budućnost moraju početi odmah. Oni čija je glavna orijentacija poslovanje trebali bi učiti ekonomsku i političku povijest kako bi izbjegli da postanu slijepi deterministi. Studenti ekonomije moraju učiti od studenata inženjerstva, jer će upravo inženjeri izgrađivati buduću radnu snagu. Studenti prava trebali bi se usredotočiti na sjecište analize velike količine podataka (Big Data) i ljudskih prava, kako bi dobili uvid koji će im biti neophodan kako bi branili ljude od sila koje bi mogle težiti tome da pretvore pojedince u jednokratne zamjenjive dijelove.

Čak i studenti koji studiraju kreativne discipline kao i discipline koje se bave slobodnim vremenom moraju učiti na drugačiji način. Ponajprije, u svijetu u kojem dominira umjetna inteligencija, ljudima će biti potrebna pomoć vezano uz upravljanje slobodnim vremenom. Nećemo prestati igrati tenis samo zato što će roboti početi pobjeđivati na Wimbledonu; ali nove organizacijske i komunikacijske vještine bit će neophodne kako bi pomogle u snalaženju u promjenama načina na koji ljudi stvaraju i igraju se.

Upravljanje tim industrijama iziskivat će nove vještine prilagođene svijetu koji je u potpunosti svijet umjetne inteligencije. Budućnost rada možda uopće neće biti nalik scenarijima koje ja predviđam, ili bi mogla biti daleko razornija; nitko to zapravo ne zna. Ali visokoškolsko obrazovanje ima odgovornost da pripremi studente za svaki mogući scenarij – čak i za takve scenarije koji se danas mogu činiti jedva mogućima.

Najbolja strategija za pedagoge u bilo kojem području i u bilo kojem trenutku je poučavanje vještina koje čine ljude humanima, umjesto uvježbavanja studenata za nadmašivanje novih tehnologija. Bez obzira gdje budem radio u obrazovanju, pripremanje mladih ljudi za njihovu budućnost uvijek će biti moj posao. Danas se čini da će tom budućnošću dominirati strojevi. Ako žele uspjeti, pedagozi, ali i sveučilišta koja nastanjujemo, moraju se razvijati.

© Project Syndicate, 2018.