Konture trgovinske strategije američkog predsjednika Donalda Trumpa postaju jasnije svakim danom. Američki trgovinski partneri suočeni su s dramatičnim prijetnjama.

No, kao što to pokazuju obnovljeni Sporazum o slobodnoj trgovini između SAD-a i Koreje i “izmjena” i preimenovanje Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA), većina zemalja treba ponuditi samo neznatne koncesije kako bi umirile Trumpa. Jedina zemlja do koje je Trumpu doista stalo – njegov “državni neprijatelj broj jedan” – je Kina.

Stoga, sve je spremno za okršaj između Kine i Amerike, sa svim svojim ozbiljnim i nepredvidljivim geostrateškim implikacijama. No, za ostatak svijeta, to možda i nisu tako loše vijesti. Naime, ekonomska teorija ukazuje na činjenicu da ima istine u staroj poslovici koja glasi: “Dok se dvojica svađaju, treći se raduje”.

Trgovinska je politika donedavno uvelike bila u službi liberalizacije. Od 1960-ih do 1990-ih, taj se proces prije svega temeljio na generaliziranim smanjenjima carina, dogovorenim pod okriljem Općeg sporazuma o carinama i trgovini i njegovog nasljednika, Svjetske trgovinske organizacije.

Ipak, najnoviji pokušaj univerzalnog smanjenja carina – takozvana Doha runda pregovora – nikad nije zaživio, prije svega zato što se Indija (a ne Kina) suprotstavila otvaranju nekih od svojih ključnih tržišta.

Pomoć liberalizaciji

U određenoj mjeri, regionalni trgovinski sporazumi – koji su obično uključivali istomišljena gospodarstva koja su već prethodno bila duboko integrirana – pomagali su u održavanju zamaha liberalizacije. Međutim, ekonomisti su uvijek bili skeptični po pitanju takvih sporazuma jer su oni po prirodi “preferencijalni”.

Kad dođe do smanjenja prepreka trgovini za nekolicinu trgovinskih partnera uključenih u regionalni sporazum, proizvođači u tim zemljama obično su skloni preusmjeravanju vlastite pažnje na te partnere, što uzrokuje pad uvoza iz ostalih zemalja.

Drugim riječima, umjesto poticanja sveopćeg povećanja trgovine, regionalni sporazumi mogli bi je prije svega preusmjeriti: trgovina se povećava među zemljama sudionicama, u njihovu korist, ali se smanjuje za treće strane, koje snose (male) troškove. Velika količina empirijske literature o postojećim preferencijalnim trgovinskim sporazumima potkrepljuje taj zaključak.

To ukazuje na činjenicu da, ako skupina najznačajnijih zemalja koje su uključene u trgovinu učini suprotno – to jest, ako samo međusobno povećaju carine – treće strane trebale bi se time okoristiti. Stoga, bi li ostale zemlje – od Europe do Azije – trebale pozdraviti “negativan preferencijalni trgovinski sporazum” sukladno kojem SAD i Kina zapravo već postupaju?

Preusmjeravanje trgovine

Dok SAD uvodi više carine na kinesku robu, europski proizvođači uživat će u konkurentskoj prednosti nad kineskim proizvođačima na tržištu SAD-a. Na sličan će način na kineskom tržištu europski i azijski proizvođači imati konkurentsku prednost nad američkim proizvođačima.

Stoga je vjerojatno da će se znatan udio trgovine između SAD-a i Kine preusmjeriti na Europu, Japan i ostala azijska gospodarstva u blizini kineskog tržišta. Vjerojatno je da će se Europska unija time okoristiti u osobitoj mjeri jer ona ostaje jednim od najvećih trgovinskih partnera kako SAD-a, tako i Kine i zato što su europski proizvođači često najbliži konkurenti američkim tvrtkama.

Dok bi gotovo bilo koji negativni preferencijalni trgovinski sporazum vjerojatno implicirao neke dobrobiti za treće strane, vjerojatno je da su te dobrobiti osobito velike u slučaju postizanja “sporazuma” između SAD-a i Kine.

Preusmjeravanje trgovine često se smatralo teoretskom tvorevinom od malog značaja za stvaran svijet jer je većina gospodarstava koja sudjeluje u preferencijalnim trgovinskim sporazumima već ionako imala prilično niske carine. Shodno tome, svaka izmjena vezana uz carine – a time i njen širi utjecaj na trgovinu – bio je neznatan.

S kinesko-američkim trgovinskim ratom situacija je drugačija jer dva gospodarstva, koja su prethodno bila međusobno prilično otvorena, uvode znatne prepreke trgovini. SAD već uvodi 10-postotne carine – četiri puta veće od američkog prosjeka – na preko 200 milijardi dolara vrijednu kinesku robu.

 Sljedeće godine ta carina može biti povećana na 25% (što je deset puta više od prosječne carine na uvoz iz ostalih zemalja u SAD) i proširena kako bi uključila širi raspon uvezenih proizvoda. Implikacije toga su da bi moglo doći do znatnog preusmjeravanja trgovine.

Visoka razina integracije transatlantskog gospodarstva mogla bi svakako biti olakotni čimbenik. Primjerice, Airbus bi mogao istisnuti Boeing na ogromnom kineskom tržištu, ali Sjedinjene Američke Države zaslužne su za više od trećine dodane vrijednosti jednog zrakoplova Airbus. To je jedan razlog zbog kojeg bi Trump mogao izabrati produženje primirja s Europskom unijom dogovoreno u srpnju.

Lako do alternative

Međutim, naposljetku se čini da je izgledno da će sukob između Kine i SAD-a dovesti do značajnog pomaka u globalnoj trgovini. To bi moglo pogodovati većini svjetskih gospodarstava, ali će također imati ozbiljne posljedice za SAD i Kinu, gdje će potrošači i poduzeća koja se pouzdaju u uvezene strojeve morati izdvojiti veća sredstva.

Vjerojatno je da će gubici biti veći za SAD nego za Kinu jer kineski uvoz iz SAD-a uključuje veći udio poljoprivrednih proizvoda za koje je relativno lako pronaći alternativne dobavljače.

Primjerice, Kina može uvesti sojino zrno iz Brazila umjesto iz SAD-a, uz neznatne dodatne troškove. Povrh toga, kineske su kompenzacijske mjere umjerenije; ima malo izgleda za 25% carinu na uvoz široke palete američkih proizvoda.

Sve u svemu, trgovinski rat između Kine i SAD-a mogao bi dovesti do određenih gubitaka za Kinu, no izgledno je da će ti gubici biti neznatni u usporedbi s troškovima koje će snositi SAD. U međuvremenu, ostatak svijeta doista ima razloga zbog kojih bi trebao poželjeti objema stranama dugotrajan i plodonosan sukob.

© Project Syndicate, 2018.