Sukob SAD-a i Kine već potiče proces deglobalizacije većih razmjera

Autor: Nouriel Roubini , 26. kolovoz 2019. u 22:00

U slučaju daljnjeg porasta cijena uvezene robe uslijed bilo kojeg od negativnih šokova u opskrbi rast realnog raspoloživog dohotka kućanstava primio bi udarac, što bi se dogodilo i s povjerenjem potrošača, a to bi vjerojatno gurnulo globalno gospodarstvo u recesiju.

Postoje tri negativna šoka u opskrbi koja bi mogla potaknuti globalnu recesiju do 2020. godine. Svi oni odražavaju političke čimbenike koji utječu na međunarodne odnose, dva uključuju Kinu, a Sjedinjene Američke Države nalaze se u središtu svakog od njih.

Povrh toga, nitko od njih nije podložan prihvaćanju tradicionalnih alata kontracikličke makroekonomske politike. Prvi potencijalan šok proizlazi iz trgovinskog i valutnog rata između Kine i SAD-a, koji je eskalirao ranije ovog mjeseca kada je administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa zaprijetila dodatnim carinama na kineski izvoz i formalno etiketirala Kinu nazivom valutni manipulator. Druga briga je polagano tinjanje hladnog rata između SAD-a i Kine zbog tehnologije.

U rivalstvu koje ima sva obilježja "Tukididove zamke", Kina i Amerika takmiče se za dominaciju u industrijama budućnosti, a to su umjetna inteligencija (AI), robotika, 5G i tako dalje. Sjedinjene Američke Države stavile su kineskog telekomunikacijskog diva Huawei na "popis entiteta", crnu listu rezerviranu za strane tvrtke za koje se smatra da predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Treći najveći rizik odnosi se na opskrbu naftom. Iako su cijene nafte pale tijekom posljednjih tjedana i recesija potaknuta trgovinskim, valutnim i tehnološkim ratom smanjila bi potražnju za energijom i snizila cijene, američki obračun s Iranom mogao bi imati suprotan učinak.

U slučaju da taj sukob eskalira u vojni sukob, cijene nafte na globalnim tržištima mogle bi skočiti i donijeti recesiju, kao što se događalo tijekom prethodnih ratova na Bliskom Istoku 1973., 1979. i 1990. godine. Sva tri nabrojena potencijalna šoka imala bi stagflacijski učinak, povećavajući cijene uvezene robe široke potrošnje, intermedijarnih inputa, tehnoloških komponenti i energije, dok bi istovremeno smanjivala output prekidanjem globalnih lanaca opskrbe. 

Rast troškova proizvodnje
Što je još gore, sukob između Kine i SAD-a već ionako potiče proces deglobalizacije većih razmjera jer države i tvrtke više ne mogu računati na dugoročnu stabilnost tih integriranih lanaca vrijednosti. Usporedno sa sve većim fragmentiranjem trgovine dobrima, uslugama, kapitalom, radnom snagom, informacijama, podacima i tehnologijom, doći će do porasta troškova proizvodnje na globalnoj razini diljem industrija. Povrh toga, trgovinski i valutni rat te tržišno natjecanje na području tehnologije pojačat će jedno drugo.

Razmislite o slučaju Huaweija, koji je trenutačno globalni lider u 5G opremi. Ta tehnologija uskoro će biti standardni oblik povezivosti za najvažniju civilnu i vojnu infrastrukturu, a da ne spominjemo osnovnu robu široke potrošnje koja je povezana novonastalim internetom stvari. Prisustvo 5G čipa podrazumijeva da bi bilo što od tostera do aparata za kavu moglo postati prislušni uređaj. To znači da ako se Huawei uvelike percipira kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti, isto bi moglo vrijediti i za tisuće kineskih izvezenih artikala robe široke potrošnje.

Snažna privatna potrošnja
Lako je zamisliti kako današnja situacija može dovesti do potpune implozije otvorenog globalnog trgovinskog sustava.  Pitanje koje se tada postavlja je jesu li kreatori monetarne i fiskalne politike spremni za kontinuirani – ili čaj trajni – negativni šok u opskrbi. Nakon stagflacijskih šokova u 1970-ima, kreatori monetarne politike reagirali su pooštravanjem monetarne politike. Međutim, danas većina središnjih banaka, poput američkih Federalnih rezervi već provodi popuštanje monetarne politike jer i inflacija i očekivanja vezana uz inflaciju ostaju niska.

Svaki inflacijski pritisak od naftnog šoka središnje će banke percipirati samo kao učinak razine cijena, a ne kao trajno povećanje inflacije. S vremenom, negativni šokovi u opskrbi imaju tendenciju da postanu privremeni negativni šokovi u potražnji koji smanjuju i rast i inflaciju kroz smanjenje potrošnje i kapitalnih izdataka. Doista, u trenutačnim uvjetima, potrošnja korporativnog kapitala u SAD-u i na globalnoj razini ozbiljno je smanjena, uslijed neizvjesnosti vezano uz vjerojatnost, ozbiljnost i postojanosti tri potencijalna šoka.

Naime, obzirom na činjenicu da su tvrtke u SAD-u, Europi, Kini i ostalim dijelovima Azije ograničile kapitalne izdatke, tehnološki, proizvodni i industrijski sektor na globalnoj se razini već nalaze u recesiji. Jedini razlog zbog kojeg se to još uvijek nije pretvorilo u globalnu krizu je činjenica da je privatna potrošnja ostala snažna.  U slučaju daljnjeg porasta cijena uvezene robe uslijed bilo kojeg od tri navedena negativna šoka u opskrbi, rast realnog (usklađenog s inflacijom) raspoloživog dohotka kućanstava primio bi udarac, što bi se dogodilo i s povjerenjem potrošača, a to bi vjerojatno gurnulo globalno gospodarstvo u recesiju.

Smanjen potencijalni rast
Obzirom na potencijal za negativni šok u agregatnoj potražnji u kratkoročnom razdoblju, središnje banke s pravom popuštaju kamatne stope.  No, kreatori fiskalne politike također bi trebali pripremati sličnu kratkoročnu reakciju. Ozbiljno usporavanje rasta i agregatne potražnje iziskivalo bi kontracikličko fiskalno popuštanje kako recesija ne bi postala suviše ozbiljna.

Međutim, u srednjoročnom razdoblju, optimalna reakcija ne bi bila prihvatiti negativne šokove u opskrbi, već im se prilagoditi bez dodatnog popuštanja.  Naposljetku, negativni šokovi u opskrbi od trgovinskog i tehnološkog rata bili bi više ili manje trajni, kao što bi to također bio slučaj i sa smanjenjem potencijalnog rasta. Isto je primjenjivo na Brexit: napuštanje Europske unije opteretit će Veliku Britaniju trajnim negativnim šokom u opskrbi te time trajno smanjiti potencijalni rast.

Takvi šokovi ne mogu se poništiti kreiranjem monetarne ili fiskalne politike. Iako se s njima može izaći na kraj u kratkoročnom razdoblju, pokušaji u smjeru njihovog trajnog prihvaćanja naposljetku bi doveli do inflacije, kao i do povećanja očekivanja o inflaciji znatno iznad ciljeva koje su postavile središnje banke. 

© Project Syndicate, 2019.

Komentirajte prvi

New Report

Close