U kontekstu izborne pobjede centrista usredotočenog na reforme u Francuskoj i, čini se, sve izglednijeg ponovnog osvajanja mandata njemačke kancelarke Angele Merkel, ima li nade za zastali projekt jedinstvene valute u Europi? Možda, no još jedno desetljeće usporenog rasta, isprekidano periodičnim konvulzijama vezanim uz dug, još uvijek se doima vjerojatnijim scenarijom. Uslijed odlučnog pomaka prema fiskalnoj i bankarskoj uniji, situacija bi mogla biti puno bolja.

No, u nedostatku politika usmjerenih prema jačanju stabilnosti i održivosti, šanse za mogući krah znatno su veće. Istina, tijekom kratkoročnog razdoblja ima puno razloga za optimizam. Tijekom prošle godine eurozona je uživala u solidnom cikličkom oporavku, nadmašivši očekivanja u većoj mjeri nego bilo koje vodeće razvijeno gospodarstvo. Posve sam uvjeren da izbor Emmanuela Macrona predstavlja prekretnicu koja raspiruje nadu da će Francuska ponovno pokrenuti svoje gospodarstvo u mjeri koja će biti dostatna da ona postane punopravni i jednaki partner Njemačkoj u upravljanju eurozonom. Macron i njegov ekonomski tim puni su obećavajućih ideja i imat će veliku većinu u Nacionalnoj skupštini kako bi ih mogli provesti (iako će biti od pomoći ako mu Nijemci daju slobodan prostor po pitanju proračunskih deficita u zamjenu za reformu). I u Španjolskoj se ekonomska reforma transformira u snažniji dugoročni rast.

Loši savjeti ekonomista
No, situacija nije zadovoljavajuća. Grčko gospodarstvo još je uvijek suočeno sa slabim rastom, nakon prolaženja kroz jednu od najgorih recesija u povijesti, iako oni koji za to okrivljuju njemačke stroge mjere štednje zasigurno nisu razmotrili brojke: uslijed ohrabrivanja od strane lijevo usmjerenih američkih ekonomista, Grčka je loše upravljala s možda najmekšim paketom za financijsko spašavanje u modernoj povijesti. Italija je postigla daleko više od Grčke, ali to je neiskren kompliment; realni dohodak zapravo je niži nego prije jednog desetljeća. Jedinstvena valuta pokazala se zlatnim kavezom za cijelu južnu Europu, nametanjem veće fiskalne i monetarne čestitosti, čime je devizni tečaj prestao igrati najvažniju ulogu u ublažavanju neočekivanih šokova.

Doista, gospodarstvo Velike Britanije držalo se tako dobro (do sada) nakon prošlogodišnjeg referenduma o Brexitu djelomično je uslijed naglog slabljenja funte, što je potaknulo konkurentnost. Naravno, poznato je da je Velika Britanija (mudro) odustalo od jedinstvene valute na isti način na koji se u ovom trenutku kreće (ne toliko mudro) prema potpunom povlačenju iz Europske unije i s jedinstvenog tržišta. U ovom je trenutku prilično jasno da valuta euro nije bila neophodna za uspjeh Europske unije te se umjesto toga pokazala ogromnom preprekom, kao što su predvidjeli brojni ekonomisti s ove strane Atlantika.

Eurokrati su dugo uspoređivali europske integracije s vožnjom bicikla: morate se stalno kretati prema naprijed ili ćete pasti. Ako je to doista tako, preuranjeno usvajanje jedinstvene valute može se usporediti s obilaskom kroz debeli, mokri cement. Ironično, daleko najpopularniji razlog radi kojeg je usvajanje eura prvobitno bilo toliko popularno u južnoj Europi bilo je da su davno tijekom 1980-ih i 1990-ih, sasvim obični ljudi težili cjenovnoj stabilnosti u kojoj su Nijemci uživali sa svojom njemačkom markom. Međutim, dok je euro bio popraćen dramatičnim opsežnim padom inflacije diljem eurozone, većina ostalih zemalja uspjela je smanjiti inflaciju i bez njega.

Testiranje otpornosti
Od daleko veće važnosti za postizanje cjenovne stabilnosti bila je pojava moderne nezavisne središnje banke, uređaja koji je pomogao u dramatičnom smanjivanju razine inflacije diljem svijeta. Ipak, nekolicina mjesta, poput Venezuele, još uvijek je suočena s troznamenkastim porastom cijena, ali to je trenutno rijetkost. Vrlo je izgledno da bi Italija i Španjolska, da su jednostavno dale svojim središnjim bankama više autonomije, umjesto usvajanja eura, i one danas imale nisku inflaciju. Grčka je zacijelo manje očit slučaj; ali, obzirom da su brojne siromašne afričke zemlje itekako u stanju održavati jednoznamenkastu inflaciju, možemo pretpostaviti da je i Grčka mogla u tome uspjeti.

Doista, da su zemlje južne Europe zadržale vlastite valute, možda ne bi nikad zapale u tako veliki dug i imale bi opciju parcijalnog neispunjenja obveza putem inflacije. Pitanje je kako izvesti Europsku uniju iz mokrog cementa. Iako brojni europski političari izbjegavaju to priznati, status quo vjerojatno nije održiv; naposljetku mora doći ili do značajno veće fiskalne integracije ili do kaotičnog raspada. Zapanjujuće je naivno misliti da se euro neće suočiti s daljnjim testiranjem otpornosti na stres u stvarnom životu tijekom sljedećih 5 do 10 godina, ako ne i ranije.

Čekanje trenutka istine
Ako je status quo naposljetku neodrživ, zašto su tržišta tako krajnje mirna, a prinosi desetogodišnjih državnih obveznica u Italiji nadmašuju prinose desetogodišnjih državnih obveznica u Njemačkoj za manje od dva postotka? Možda male razlike u prinosima odražavaju uvjerenje ulagača da naposljetku dolaze izravni paketi spasa, bez obzira na proteste njemačkih političara radi upravo suprotnog. Otkup duga perifernih zemalja od strane Europske središnje banke već predstavlja implicitnu subvenciju, dok se rasprava o euro obveznicama usijava uslijed Macronove pobjede. Ili se možda ulagači pouzdaju u to da je jug Europe preduboko ugazio u cement da bi mogao ponovno iz njega izaći. Njemačka će samo nastaviti sa smanjivanjem njihovih proračuna kako bi se pobrinula da njenim bankama bude otplaćen dug. Kako god bilo, vođama eurozone bilo bi bolje da odmah djeluju, umjesto da čekaju sljedeći trenutak istine jedinstvene valute. 

© Project Syndicate, 2017.