Rasprava o korekcijama Zajedničke poljoprivredne politike Europske unije (CAP) nakon reforme provedene 2003. godine događa se u atmosferi sličnoj vremenu kad su udareni temelji izdašnih državnih potpora za proizvodnju hrane. Na kraju Drugog svjetskog rata, kada je Europom vladao strah od gladi, primorao je države na intervenciju kojom bi osigurali dovoljne količine hrane. Danas je taj strah od moguće nestašice hrane kompleksniji jer je kriza hrane i poljoprivrede povezana sa svjetskim krizama u opskrbi važnim resursima poput energije, mineralnih sirovina, vode, te drugim posljedicama globalnog zatopljenja, ali i krizom financijskog sustava kojim se zatvara kompleksna slika aktualnih svjetskih problema.

Europski proračun
Reformom koju je Europska unije provela 2003. godine uveden je sustav mjera kojim su farmeri usmjereni na posvećivanje više pozornosti zaštiti okoliša, kvaliteti hrane i brizi o životinjama pa je važniji kriterij za potpore postala veličina površina nego količina proizvodnje. Tijekom rasprave o europskom proračunu za period od 2007-2013, u kojem više od četrdeset posto sredstava odlazi na realizaciju Zajedničke poljoprivredne politike, a koja je provedena 2005. godine, dogovoreno je da sljedeći pregled stanja poljoprivredne politike obavi 2008. godine, a radikalna reforma je najavljena za 2013. godinu. U svojem prijedlogu prezentiranom 20. svibnja 2008. godine Europska komisija najavljuje mjere koje bi europskim farmerima trebale omogućiti reagiranje na povećanu potražnju za poljoprivrednim proizvodima. To bi se postiglo mjerama poput ukidanja ugara i postepenog povećanja kvota za jedan posto godišnje za proizvodnju mlijeka do 2015. Smanjit će se, na drugoj strani, potpore velikim farmerima smanjenjem sredstava od 3 posto farmama koje godišnje dobivaju sto tisuća eura do 9 posto za farme koje su do sada primale više od tristo tisuća eura. Ove najavljene promjene izazivaju mnogobrojne prijepore. Na jednoj strani je Francuska čiji ministar poljoprivrede Michel Barnier rješenje krize ne vidi u slobodnoj trgovini već bi bio skloniji Europu vidjeti kao samodostatnog proizvođača hrane za svoje potrebe. Na drugoj pak strani, Velika Britanija i Danska smatraju da uz visoke cijene hrane farmeri ne trebaju potpore, te bi golemi proračun Zajedničke poljoprivredne politike koji opterećuje i ograničava gospodarski razvoj Europe trebalo smanjiti. Većina novih članica bliža je protržišnoj struji u ovom sučeljavanju. Kako je evidentno da je aktualna kriza prehrane i poljoprivredne proizvodnje vrlo složen problem, to pitanje će zahtijevati i sveobuhvatnija rješenja.

Akutni problemi brzog rasta cijena hrane i moguće širenje gladi i daljnjeg osiromašivanja većeg dijela stanovništva zahtijevaju brze humanitarne aktivnosti, olakšanje izvoza hrane u ugrožena područja, poticanje proizvodnje hrane u ugroženim područjima, a sve češće se upire prstom i u politiku poticanja proizvodnje biogoriva čiju bi proizvodnju trebalo zamrznuti na sadašnjoj razini ili uvesti moratorij na proizvodnju biogoriva iz žitarica i uljarica. Dugoročno održiv sustav proizvodnje dovoljne količine hrane i njezinu dostupnost na tržištu treba osiguravati i reguliranjem stanja na tržištu jer jedan od važnih faktora koji su doveli do vrtoglavog rasta cijena riže i pšenice je i spekulativne naravi. Ono područje na kojem i Hrvatska ima dovoljno prostora za djelovanje je ubrzano investiranje u održivu poljoprivrednu proizvodnju. Međutim, ovo je i dobra prilika za sagledavanje temelja sadašnje krize hrane jer samo tako se može doći do pravih rješenja. Ubrzani rast svjetskog stanovništva, veća potražnja za hranom zbog gospodarskog razvoja i rasta standarda, a posebno klimatske promjene nezaobilazni su uvjeti kroz koje treba vidjeti sliku primjerenih rješenja. U tom kontekstu je polazna točka novo vrednovanje zemljišta i voda.

Ekspanzija države
Zato aktualno stanje i evidentni problemi u hrvatskoj poljoprivredi i moguće prijetnje budućoj poziciji prehrambene industrije u svjetlu ulaska u Europsku uniju mogu postati šansa za stvaranje sasvim nove paradigme hrvatskog gospodarskog razvoja temeljenog na novom vrednovanju dva glavna resursa: zemlje i vode. Država bi zato trebala potaknuti raspravu o novoj razvojnoj strategiji kojom bi se stvorile optimalne mogućnosti za dugoročno upravljanje zemljištem i vodom, te pokretanje gospodarskih programa koji bi na najbolji način osigurali održivi gospodarski rast poljoprivredne proizvodnje i ekspanziju pripadajućih industrija. Poduzetnici su već danas spremni okrenuti se investiranju u takve projekte. Naša pozicija na vratima Europske unije, tog velikog tržišta na kojem sve više prostora zauzima potražnja za vrhunskom kvalitetom, također može biti važan putokaz za nalaženje tržišnih niša.

Željko Ivančević, autor je upravitelj Zaklade za promicanje gospodarskih interesa i direktor FIM-a ECS S.p.r.l. – Bruxelles