Demokracija je posvuda suočena s ozbiljnim izazovima. Sjedinjene Američke Države zaokupljene su najbizarnijim predsjedničkim preliminarnim izborima do ovog trenutka, dok populistički autsajderi prijete obaranjem etabliranih stranačkih mašina.  Brazil je paraliziran konstitucionalnom krizom. Europljani su uvjereni da su njihove boljke nastale uslijed demokratskog deficita u Europskoj uniji, dok se u Veliko Britaniji kampanja o napuštanju Europske unije temelji na viziji o ponovnom uspostavljanju nacionalnog suvereniteta.

Međutim, nastojanja vezana uz povrat "moći narodu" može s lakoćom okrenuti ljude jedne protiv drugih. Nadolazeći referendum o nastavku britanskog članstva samo je jedan takav primjer. Tradicionalni teoretičari reprezentativne demokracije iskazuju dubok skepticizam vezano uz izravnu demokraciju. Referendumi mogu donijeti osobito ozbiljne rizike. Dok se složeno pitanje svodi na binarni izbor, taj izbor postaje egzistencijalnim – potencijalni izvor dubokih dugoročnih podjela. Upravo se to trenutno događa u Velikoj Britaniji. Ipak, složenost britanske kampanje ne može se izbjeći; ona jednostavno opetovano izbija na površinu uslijed neizvjesnosti po pitanju pravog značenja glasa za bilo koju opciju.

Ostajanje u Europskoj uniji moglo bi značiti zadržavanje "polu-odvojenog" statusa, a možda i traženje još većeg broja povlastica i izuzeća iz zajedničkih pravila – čini se da bi taj put izabrao premijer David Cameron. No, to bi također moglo značiti pokušaj rješavanja širokog raspona pitanja na kolektivnoj razini – od sigurnosti, do izbjeglica i ekonomije – a to, kako ističu zagovaratelji kampanje za ostanak Britanije u EU, velika Britanija ne može riješiti sama. To bi, naravno, nalagalo veću integraciju. Implikacije glasanja za napuštanje Europske unije (Brexit) još su tmurnije. Što bi se dogodilo kad bi Velika Britanija započela s dvogodišnjim postupkom napuštanja Unije sukladno Lisabonskom sporazumu?

Bi li ono moglo poslovati u postojećem europskom gospodarskom prostoru (takozvana norveška solucija)? Ili bi ono trebalo djelovati sukladno nizu bilateralnih sporazuma (švicarska solucija)? Opcija je i – kako je predložio Michael Gove, Cameronov ministar pravosuđa – uspostavljanje zone slobodne trgovine s Bosnom, Ukrajinom i Albanijom (albanski model)? Ili bi se Velika Britanija trebala upustiti u pregovore o Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu kao odvojeni partner? Bi li Velika Britanija mogla opravdano pokloniti povjerenje brzom globalnom napretku uklanjanjem tarifnih barijera?

Višak emocija
Stoga da/ne glas 23. lipnja neće riješiti ništa. Ali problem ne završava tu. Pregovori oko pojedinosti britanskog odnosa s Europom, bez obzira na ishod referenduma, potrajat će godinama, ali ispravljanje polarizacije uzrokovane referendumom potrajat će još duže. U slučaju zemalja poput Švicarske, koje prakticiraju istinsku izravnu demokraciju, referendumi obično ne rezultiraju dubokom polarizacijom. Budući da se sazivaju vrlo često, pobjedničke koalicije mijenjaju se s vremenom i ovisno o problematici, što znači da niti jedan pojedinačni glas ne može dovesti do dubokih raskola u elektoratu.

Međutim, u reprezentativnim demokracijama, kao što je to slučaj u Velikoj Britaniji (i u gotovo svim ostalim današnjim demokracijama), glasači biraju vođe da razmatraju o složenim pitanjima i donose kompromise.  Kad se smatra da je neka odluka od ključne važnosti da se ne može povjeriti predstavnicima, dovodi se u pitanje načelo na kojem se temelji cjelokupni politički poredak. Nadalje, ona poprima ključnu važnost i raspiruje intenzivno suprotstavljanje različitih strana. Doista, duboka polarizacija koja proizlazi iz referenduma o Brexitu podsjeća na prethodne epizode koje su potresale političke privrženosti i prekidale stara prijateljstva.

Najrecentnija analogija u Velikoj Britaniji je Sueska kriza 1956., koja se pretvorila u raspravu o ulozi Britanije u svijetu nakon Drugog svjetskog rata i razmjere njene ovisnosti o američkoj dobroj volji. Tijekom devetnaestog stoljeća odvijala se intenzivna rasprava vezano uz slobodnu trgovinu žita, koja je kulminirala ukidanjem Zakona o žitu za što se zalagao premijer Robert Peel. Pedeset godina kasnije, Francuska je bila podijeljena uslijed kaznenog postupka protiv časnika francuske vojske Alfreda Dreyfusa radi izdaje.

U svakoj od ovih značajnih političkih rasprava strane koje su u njima sudjelovale demonizirale su jedna drugu, tvrdeći da suparnika vodi zloba ili neznanje. Isto se trenutno događa u Britaniji. Britanci koji žele ostati u Europskoj uniji žrtve su kontinuiranog ismijavanja jer ih se smatra robovima neprotumačive međunarodne tehnokratske birokracije, izdajnicima vlastite zemlje koji mogu pobijediti samo kroz projekt "Strah". U međuvremenu, zagovornici kontinuiranog članstva Britanije u Europskoj uniji prikazuju svoje protivnike kao opskurne, neobrazovane, neuke male Engleze, koje pokreću prvenstveno ljutnja i strah. Drugim riječima, svaka strana zagovara stajalište da je suprotna strana nesposobna ublažiti emocije racionalnim razmišljanjem.

Nužnost kompromisa
U stvarnosti svim pitanjima vezano uz Europsku uniju koja danas raspiru ljutnju i strah među Britancima moglo bi se pozabaviti pojedinačno. Kao reakcija na bojazni da će migranti predstavljati opterećenje za obrazovanje, stambeni sektor ili transport, mogli bi se podastrijeti razlozi za bolje škole, za više dozvola u prostornom planiranju ili povećana ulaganja u infrastrukturu. U svim tim područjima odabrani predstavnici u dobrom su položaju za prosuđivanje o neophodnim kompromisima. Pribjegavanjem mehanizmima izravne demokracije, Britanija je potkopala svoju sposobnost za hvatanje u koštac s izazovima s kojima je suočena na način koji promovira stabilnost. Situacija sve-ili-ništa navodi građane da sve češće gledaju na politiku na način koji je njemački pravnik i političar (i član nacističke stranke) Carl Schmitt smatrao neizbježnim: razlika između prijatelja i neprijatelja – između onih za koje je netko naposljetku spreman umrijeti i onih koje je netko naposljetku spreman ubiti.

Društvene tenzije
Takve se podjele mogu premostiti samo protekom (velike količine) vremena. One mogu opstati izvan okolnosti u kojima su nastale i često se izmijeni nekoliko generacija prije nego što one izblijede. Primjerice, sredozemnu Europu još uvijek razdiru rasprave o moći Katoličke crkve, kao što se američki jug i dalje suočava s ostavštinom ropstva i građanskog rata. Ishod su društvene tenzije, političke blokade i nemogućnost za provođenje reformi ili modernizacije. Sazivanjem referenduma, Britanija je uvela duboki i temeljni sukob u svoju političku sferu. U ovom se trenutku nalazi u stvarnoj opasnosti da postane nepomirljivo podijeljena i društvo koje je sve češće dovedeno na mrtvu točku.

© Project Syndicate, 2016.