Raširena automatizacija može sniziti rast plaća unatoč punoj zaposlenosti

Autor: Adair Turner , 13. rujan 2017. u 22:00

Bez obzira na to koliko premijer Shinzo Abe potiče poslodavce da daju japanskim radnicima povišicu, rast ostaje usporen: u lipnju su ukupne plaće porasle samo za 0,4%, a u SAD-u, također, bilježi se snažan rast zaposlenosti te iznenađujuće nizak rast plaća.

Postoji psihološka sklonost prema vjerovanju da će iznimni događaji naposljetku ustuknuti pred povratkom na "normalna vremena."

Brojni ekonomski komentatori upravo su usredotočeni na izglede za "izlazak" iz gotovo cijelog desetljeća ultra-labave monetarne politike, dok središnje banke smanjuju svoje bilance na "normalne" razine i postepeno podižu kamatne stope. No, daleko smo od povratka na pretkriznu normalu. Nakon niza godina prognoza silaznih trendova globalnog rasta, 2017. godine svjedočili smo značajnom porastu, a postoji i dobar argument za lagano povećanje kamatnih stopa.

Međutim, napredna gospodarstva još su uvijek suočena s prekomjerno niskom inflacijom i tek skromnim rastom, a oporavak će se i nadalje pouzdati u fiskalni stimulans, poduprt po potrebi monetizacijom duga. Nakon 2007. godine, BDP po stanovniku u eurozoni, Japanu i Sjedinjenim Američkim Državama porastao je samo za 0,3%, 4,4%, odnosno 5%, tim redoslijedom. Segment usporavanja u odnosu na pretkrizne standarde od 1,5% – 2% godišnjeg rasta može odražavati čimbenike s aspekta opskrbe, dok bi se rast produktivnosti mogao suočiti s nepovoljnim strukturnim kretanjima.

Podbacila američka inflacija
No, dio problema je deficitarna nominalna potražnja. Usprkos ogromnim naporima stimulacije od strane središnjih banaka, nominalni BDP u razdoblju između 2007.-2016. godine porastao je za 2,8% na godišnjoj razini u SAD-u, 1,5% u eurozoni te samo 0,2% u Japanu, uslijed čega je postizanje umjerenog rasta, kao i godišnje inflacije u skladu s ciljevima od 2% postalo nemoguće.  Američka inflacija u ovom je trenutku podbacila po pitanju postizanja petogodišnjeg cilja Federalnih rezervi, iskazujući silazni trend tijekom posljednjih pet mjeseci.

Kretanja na tržištu rada od ključne su važnosti, dok rast plaća ostaje tvrdoglavo nizak usporedno s padom nezaposlenosti na "normalnu" pretkriznu razinu. Japan je najekstremniji slučaj: sa smanjenjem raspoložive radne snage, minimalnom imigracijom te stopom nezaposlenosti od 2,8%, svi standardni modeli predviđaju ubrzanje rasta plaća. Međutim, bez obzira na to koliko premijer Shinzo Abe potiče poslodavce da daju japanskim radnicima povišicu, rast zauzvrat ostaje usporen: u lipnju su ukupne plaće porasle samo za 0,4%. U SAD-u, također, svaki novi niz podataka na mjesečoj razini naznačava snažan rast zaposlenosti te iznenađujuće nizak rast plaća.

Rezervna armija robota
Tijekom 30-godišnjeg razdoblja, tržišta rada postala su fleksibilnija, dok je moć radničkih sindikata dramatično oslabila. Istovremeno, globalizacija je izložila radnike u utrživom sektoru tržišnom natjecanju u pogledu plaća. No, što je najvažnije, informacijska tehnologija pruža kontinuirano rastuće mogućnosti automatizacije svih ekonomskih aktivnosti. Na potpuno fleskibilnom tržištu s, takoreći, rezervnom armijom robota, potencijal široko rasprostranjene automatizacije može sniziti rast realnih plaća unatoč punoj zaposlenosti.U međuvremenu, nominalna potražnja još uvijek je obuzdana viškom neriješenog duga. Između 1950. i 2007. godine, privatni dug razvijenih gospodarstava zabilježio je rast s 50% na 170% BDP-a.

Nakon 2008. godine, dug se premjestio s privatnih na javne sektore, gdje su veliki fiskalni deficiti istovremeno neizbježna posljedica postkrizne recesije, ali i ključni za održavanje odgovarajuće potražnje. Povrh toga, globalno gospodarstvo pokreće ogromno povećanje kineske zaduženosti. Diljem svijeta ukupni javni i privatni dug dosegao je rekordne visine. Posljedično, kamatne stope ne mogu se vratiti na pretkrizne razine bez rizika od nove recesije. U suočavanju s tim viškom duga, sama labava monetarna politika bila je osuđena na neučinkovitost te, nakon određenog trenutka, potencijalno štetna i kontraproduktivna. Niti ulaganja niti potrošnja ne pokazuju snažnu reakciju na sve niže kamatne stope dok je teret duga visok.

U međuvremenu, vrlo niske kamatne stope vode do povećanja cijena imovine, što podgoduje onima koji su već imućni i smanjuje dohodak manje imućnih bankovnih deponenata. U tom kontekstu, kao što je tvrdio ekonomist sa Sveučilišta Princeton, Christopher Sims 2016. godine, labava monetarna politika ne može djelovati putem normalnih prijenosnih kanala i učinkovita je ako i samo ako olakšava fiskalnu ekspanziju održavanjem troškova zaduživanja države na niskoj razini.  

Nominalni BDP u SAD-u porastao je većom brzinom nego u eurozoni nakon 2007. godine, jer je SAD bilježio deficit koji je u prosjeku iznosio 7,2% BDP-a, nasuprot eurozoni s 3,5%. Današnji globalni rast ponajprije se temelji na kineskom fiskalnom deficitu od 3,7% BDP-a, koji se povećao s 0,9% u 2014. Kontinuirani rast Japana zajamčen je samo putem velikih fiskalnih deficita koji se protežu dobrano u 2020-te; japanska središnja banka Bank of Japan, u kojoj se vrijednost državnih obveznica trenutno nalazi na oko 75% BDP-a, držat će neke od njih zauvijek, trajno monetizirajući akumulirane fiskalne dugove.

Izgubljeno desetljeće
Djelomični oporavak postignut ove godine stoga ne odražava niti povratak na pretkriznu normalu, niti uspjeh same monetarne politike.  Međutim, čak i ako inflacijske stope ostanu ispod ciljanih razina, još uvijek postoji čvrst argument za povećanje kamatnih stopa u određenoj mjeri. Budući da se učinkovitost same sve labavije monetarne politike smanjuje nakon određenog trenutka, ona se može djelomično preinačiti s malo opasnih posljedica za nominalnu potražnju; i neznatno više kamatne stope ublažile bi, možda samo u blagoj mjeri, neravnopravni učinak trenutnog političkog miksa.

No, povećanja kamatnih stopa bit će i trebala bi biti vrlo mala. Sumnjam da će američka referentna kamatna stopa premašiti 2,5% u 2020. godini, dok će se kamatne stope u Japanu i u eurozoni povećati samo marginalno i vjerojatno ostati dobrano ispod 1%. Izglednije je da će inflacija podbaciti u postizanju zadanih ciljeva od 2% nego ih premašiti. U najboljem slučaju umjereni rast bit će nedostatan za neutralizaciju učinka izgubljenog desetljeća u razdoblju od 2007. do 2017. godine. 

© Project Syndicate, 2017.

Komentirajte prvi

New Report

Close