Bernard Ivezić

Bernard Ivezić

Problem je što cijela Hrvatska ovisi o jednom, jedinom proizvođaču računala

Samo u filmu budućnost cijelog svijeta visi o jednoj niti, a slično je izgleda i u HZMO-u. Svugdje drugdje, počevši od vojske preko trgovine, bankarstva, općenito biznisa pa čak i sporta kontinuirano se radi na tome da se ne dogodi da se sva jaja nađu u istoj košari.

Umjesto kretanja kune u odnosu na euro, cijena državnih obveznica i CROBEX-a, radije se fokusirajte na cijenu dionice IBM-a, jer o njoj doslovno ovisi cijela Hrvatska. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO), naime, za izračun mirovina upravo je kupio novo, još naprednije superračunalo. Možda vas ova izjava tjera da se plačete, možda da se smijete, ali zapravo bih vas trebala tjerati na strah. I to na vrlo slojeviti strah.

Previše složena tehnologija
Prvo bi vas trebalo biti strah što uopće u državi od jedva četiri milijuna stanovnika može biti toliko umirovljenika da je za izračun njihovih mirovina nužno superračunalo. Onda bi vas trebalo biti strah što se za izračun stvari koje bi trebale biti jednostavne i koje se ne mijenjaju iz mjeseca u mjesec, poput mirovina, mora koristiti tehnologija koja je složenija od one koju je NASA imala kad je slala ljude na Mjesec.

No, najviše vas treba biti strah to da u ovom trenutku na svijetu postoji samo jedna, jedina tvrtka koja može isporučiti računalo na kojem se takav izračun može napraviti. Dodatno bi se trebali tresti od pomisli da ta kompanija nije iz Hrvatske. IBM nije niti iz Europe. A o sudbini te jedne, jedine kompanije na svijetu ovisi hoće li hrvatski umirovljenici ovaj mjesec, pa idući, pa onda onaj mjesec iza toga uopće primiti zasluženu mirovinu. Vjerojatno ste gledali filmove u kojima su takve stvari moguće.

Obično ih snima Tom Cruise. Nose zabavne naslove poput serijala Mission impossible i u njima uvijek o jednoj niti visi sudbina cijelog našeg svijeta. E pa tako vam je i u Hrvatskoj! O tom jednom, jedinom koncu kojeg zovemo HZMO-ov superkompjuter ovisi cijela naša država, svi naši političari, i očigledno, većina naših građana. Da, pod većina mislim na umirovljenike, jer oni koji rade u velikom su se broju preselili u Njemačku, Irsku i druge zapadne države. Ostalo su još samo djeca, a pazite čuda, to jedno, jedino superračunalo, koje računa najvažnije podatke u državi, one o mirovinama, ujedno određuje i kome i koliko pripada doplatka za djecu.

Drugi su oprezniji
Kada to znate morate se nasmijati na činjenicu da u Hrvatskoj imamo toliko političkih stranaka koje se bore za vlast u Saboru i Vladi, a dovoljno bi im bilo samo da preuzmu HZMO - i odmah u šaci drže cijelu državu Hrvatsku. Problem držanja svih jaja u jednoj košari ili upravljanja rizikom nije nova stvar. Tim su se problemom kroz povijest bavili svi - od vojskovođa preko trgovaca i bankara pa sve do roditelja. Koliko god to surovo zvuči, nekad su roditelji imali mnogo djece, među ostalim i zato što bi od jedanaestero braće i sestara njih barem četvero preživjelo sve dječje bolesti, glad i rat.

Protiv rizika se borilo brojnošću. Bankarski biznis danas se mahom temelji na tome da se spriječi da se ne pojavi neki "ludi" bankar koji će sva jaja staviti u istu košaru. Utrka da se smanji rizik u našoj civilizaciji čak je dovela do toga da smo izmislili tvrtke, odnosno pravne poslovne subjekte, npr. kod nas popularne d.o.o.-e i j.d.o.o.-e gdje se poduzetnik može baviti biznisom a da za to ne odgovara cijelom svojom imovinom već samo onom s kojom je ušao u posao. Idemo li još šire, tako funkcionira i sport. Nećete sve nogometne tekme odigrati jednakom snagom, jer želite umanjiti mogućnost ozljede pred ključne okršaje.

Zadržavanje ovisnosti
Ali u svemu tome, da bi mogli planirati, taktizirati i time smanjiti rizik u bilo kojoj sferi ljudskog djelovanja morate biti spremni učiti, analizirati i mijenjati se nabolje. Ne možete ostati na mjestu. Zbog svega toga zadnje mjesto gdje bi o tome trebali govoriti sigurno je IT industrija, jer upravo je ona stvorila niz pretpostavki za smanjenje rizika u brojnim drugim industrijama. IT industrija je to pokazala i vlastitim primjerom.

Primjerice, superračunala su prije bila mainframei, dakle izgledala su kao jedno veliko računalo koje ako je palo - ništa nije radilo. S vremenom je takav koncept zamijenjen klasterima manjih računala koja zajednički funkcioniraju kao jedno superračunalo. Ako se jedno računalo unutar tog klastera pokvari, ostala rade dalje. Onda se otišlo i dalje, koncept superračunala zamijenjen je tako da su korisnici dobili snažna računala i aplikacije, a međusobno ih se povezalo preko interneta.

U posljednje vrijeme se s cloudom otišlo još dalje. Danas se nova računala (u virtualnom obliku, ali realnih performansi) mogu uključivati i isključivati na postojeći IT sustav klikom miša preko interneta. Može ih se jednako tako i nadograđivati. I zato se s pravom trebamo pitati ne zašto HZMO plaća ovoliko ili onoliko za svoj superkompjuter, ne niti zašto svakih sedam do osam godina tako voljno nabavlja novo superračunalo već zašto nema jasan plan i hodogram po kojem će našu državu izvući iz situacije da je ovisna o jednoj, jedinoj tvrtki na svijetu koja može isporučiti taj superkompjuter?! 

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana
Pogledaj sve