Tužna istina: Zašto se za infrastrukturni projekt desetljeća nije prijavila niti jedna domaća tvrtka

Autor: Darko Bičak , 26. srpanj 2019. u 15:00
Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Mnogi smatraju da se, odmah po završetku gradnje autocesta i dolaska krize, oko 2010., trebalo vlastitim sredstvima krenuti u sveobuhvatnu rekonstrukciju i dogradnju željezničke mreže te energetskih objekata (hidro i termoelektrane), a za što smo tada imali znanja i reference.

Hrvatska je gotovo čitavo stoljeće bila građevinska velesila koja je, još iz doba Austrougarske pa preko dviju Jugoslavija do moderne Hrvatske imala velikih infrastrukturnih potreba koje su pak angažirale stotine tvrtki, tisuće kooperanata i stotine tisuća radnika.

To znanje i kvaliteta je prenošena i diljem svijeta kroz angažiranje naše građevinske operative na vrlo zahtjevnim infrastrukturnim i energetskim projektima, uglavnom u Istočnoj Europi i u nesvrstanim zemljama Azije i Afrike. No, danas smo se doveli u situaciju da hrvatska građevinska operativa više ne može izvesti niti najjednostavnije projekte poput rekonstrukcije i/ili izgradnje obilaznice u Pazinu, kolosijeka u Rijeci ili pak mosta preko Save. Da i ne govorimo o projektima poput Pelješkog mosta ili pak očekivane gradnje nizinske pruge Rijeka-Zagreb i niza veći i manjih hidro i termoelektrana.

S 10 na 4 posto BDP-a
Procjene govore da je na vrhuncu "infrastrukturnih investicija i stanogradnje", sredinom 1980-ih, u građevinskom sektoru bilo izravno angažirano oko 200 tisuća radnika, uz barem još toliko u povezanim djelatnostima. Domovinski rat 1990-ih, a još više privatizacijska paradigma, je dobrano uzdrmala građevinu te dobar dio tvrtki tu tranziciju nije preživio – Industrogradnja, Novogradnja, Dom, Pionir itd. su u kasnije razdoblje prenijeli brend, ali ne i tisuće radnika i stotine projekata.

No, od kraja 1990-ih kreće veliki projekt obnove ratom razrušenih gradova i sela u Hrvatskoj, procjene su da se radi i višegodišnjem zahvatu koji na neki način traje i danas teškom i više od 10 milijardi kuna, a što je aktiviralo veliki broj, uglavnom manjih, građevinskih izvođača. Početkom 2000-ih s dolaskom u Vladu RH, mnogi bi rekli i kontroverznog poduzetnika i političara, Radimira Čačića kao ministra infrastrukture u Račanovoj vladi, kreće veliki investicijski val u cestogradnju i stanogradnju (mreža autocesta i poticane stanogradnje) koji je nastavljen i u dva mandata Ive Sanadera, naravno bez Čačića kao ministra.

U tom razdoblju od 10-ak godina su pokrenute, a uglavnom i realizirane, investicije teške ukupno i više od 100 milijardi kuna što je ojačalo ili stvorilo niz novih ozbiljnih igrača u građevinskom sektoru. To je dovelo do toga da nam udio građevine u bruto društvenom proizvodu (BDP) dosegne nevjerojatnih 10 posto.  Naravno, ne radi se u europskim okvirima o ničem nevjerojatnom jer u Njemačkoj građevinarstvo konstantno drži oko 10 posto tamošnjeg BDP-a.

Tih godina se i zaposlenost sektora u Hrvatskoj digla na zavidnu razinu te je krajem 2008., prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u građevinskom sektoru bilo 101.120 zaposlenih. No, narednih godina dolazi do velike gospodarske krize, koja je Hrvatsku pogodila godinu kasnije nego Zapadne zemlje, ali je zato potrajala 10-ak godina duže nego u njima. U tom razdoblju je broj zaposlenih građevinskih radnika i inženjera pao i za 50-ak tisuća, a udio u BDP-u je srozao na svega četiri posto. Novo razdoblje građevine u Hrvata je započela s ulaskom naše zemlje u punopravno članstvo Europske unije, sredinom 2013., no pravi efekti europskih fondova i povećanog kreditnog i ukupnog rejtinga zemlje je ipak trebao pričekati koju godinu.

No, kako god, oporavak je krenuo i 2018. smo se popeli na 6-7 posto BDP-a, ovisno o metodologiji i izvorima, a isto tako je i broj zaposlenih porastao na 76 tisuća. Ali već lani, a posebice ove godine je do izražaja da su investicije u infrastrukturu značajne, ovog trenutka ukupno 10-ak milijardi kuna, a barem toliko vrijednosti je u pripremi za narednu godinu-dvije, no da više nema niti tvrtki niti radnika koji bi to mogli izgraditi, što zbog otvaranja EU tržišta za naše radnike, a što zbog nemogućnosti hrvatske politike i gospodarstva da se prilagode novonastalim okolnostima slobodnog tržišta. 

Građevinski i ekonomski stručnjaci su složni da je glavni krivac za novonastalu krizu država, odnosno nedorasli političari koji nisu shvatili da će bezrezonska štednja i ukidanje svih već pokrenutih ili planiranih velikih javnih infrastrukturnih projekata uništiti građevinski sektor, njegovu zaposlenost, kompetentnost, referentnost i u konačnici čitavu konkurentnost. Mnogi smatraju da se, odmah po završetku gradnje autocesta i dolaska krize, oko 2010., trebalo vlastitim sredstvima krenuti u sveobuhvatnu rekonstrukciju i dogradnju željezničke mreže te energetskih objekata (hidro i termoelektrane), a za što smo tada imali znanja i reference.

Samo kooperanti strancima
Danas imamo situaciju da nam najveći infrastrukturni projekt u desetljeću, Pelješki most vrijedan, s prilaznim cestama, oko pet milijardi kuna grade Kinezi i vjerojatno Grci, a da se ni jedna hrvatska tvrtka nije ni prijavila za to. Hrvatska pošta završava investiciju u svoj velebni logističko-distribucijski centar u Velikog Gorici vrijedan 350 milijuna kuna, a glavni izvođač je GH Holding iz Slovenije. HŽ Infrastruktura ulaže oko 250 milijuna kuna u nove kolosijeke u Luci Rijeka, a glavni izvođač je slovenski SŽ – Železniško gradbeno podjetje Ljubljana. 

Hrvatske ceste su upravo potpisale ugovor za gradnju mosta preko Save kod Gradiške u vrijednosti 180 milijuna kuna, uz još najavljenih dva puta toliko za prilaznu infrastrukturu, a glavni izvođač je Integral Inženjeringa iz BiH. Na natječaju za modernizaciju pruge Vinkovci-Vukovar, vrijednosti 376 milijuna kuna pobijedila je španjolska tvrtka Comsa, a na onom za dionicu Zagreb-Savski Marof, u vrijednosti 379 milijuna kuna, konzorcij okupljen oko austrijskog igrača Swietelsky.

Činjenica da nam čak i manje projekte, poput juže obilaznice Pazina u vrijednosti 50-ak milijuna kuna gradi Euro-asfalt iz BiH, dovoljno govori gdje smo. U najavi je projekt nizinske pruge Rijeka-Zagreb od 10-ak milijardi kuna, a isto toliko investicija najavljuje i HEP u svoje konvencionalne i obnovljive izvore. 

Naravno, u većini ovih projekata su ili će kao veći ili manji kooperanti biti angažirane i hrvatske tvrtke, no činjenica da su nositelji redom stranci i da se hrvatska poduzeća niti ne mogu prijaviti na natječaje jer nemaju znanja, radnika, kapitala niti referenci je jako alarmantno, i to puno više od aktualnih preokupacija domaće javnosti i politike hoće li HNS biti dio pozicije ili opozicije te bi li ploče samo na državnim ili i na javnim zgradama u Vukovaru trebale biti jedno jezične ili dvojezične i hoće li tamošnji političari radni materijal za sjednice, kojeg vjerojatno ionako ne čitaju, moći dobiti na ćirilici samo na pismeni ili pak i na usmeni zahtjev. 

Komentari (4)
Pogledajte sve

Građevina=pljačka

Kako je Konstruktor prošao u Kuvajtu? Odnio gaće nna štapu i blamirao se. Mi smo mogli funkcionirati, dok je država plaćala sve. I na stotine aneksa ugovoru, tako da rentabilnost poslovanja nikada nije bila tema u našim građevinskim tvrtkama. Nije, da nije bilo poslova u Europi nakon 2010. Olimpijada u Londonu, Olimpijada u Sočiju, europsko nogometno prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini, svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji, na tisuće tendera u Njemačko za industrijska postrojenja – ključ u ruke… ali tu nema aneksa, i ako ih eventualno ima, onda se svaka stavka mora odmah obrazložiti i zatražiti dodatno financiranje. Međutim, tvtke, koje su naučile na muljanje i gdje učinkovitost po radnom mjestu nikada nije bilo mjerilo uspjeha, jednostavno su nestale.

Kakva vlastita sredstva za ‘sveobuhvatnu rekonstrukciju’ 2010.? Jedina sredstva koja je RH tada mogla dobiti su krediti sa 6.75% kamate, a čak i s njima je rupa u proračunu rasla brže nego balon na kompresoru. A da ne govorimo da je gradnja autocesta u periodu prije 2010. ispala višestruko skuplja i od najviših procjena.

New Report

Close