Izbori su pokazali da europski birači žele drukčiju Uniju od nacionalnih vlada

Autor: Jean Pisani-Ferry , 11. lipanj 2019. u 22:00

Dok su građani iskoristili vlastite glasove za izražavanje političkih preferencija, vrlo malo vlada spremno je za politiziranije vodstvo Unije. One ostaju neprijateljski raspoložene prema davanju viših ovlasti EU ili dopuštanju Komisiji da ostvaruje svoje prerogative na politički izraženiji način.

Najznačajniji rezultat nedavno održanih izbora za Europski parlament nije niti da su konzervativci i socijaldemokrati izgubili dio zastupnika u parlamentu od liberala i zelenih, niti da su krajnje desni nacionalisti dobili manje od očekivanoga, već da su građani glasali u puno većem broju nego što je itko očekivao. Od prvih izravnih izbora za Europski parlament 1979. do posljednjih 2014. godine, izlaznost je nezaustavljivo padala, postepeno padajući sa 63% na 43%.

Prije pet godina, manje od pola pravno podobnih birača pojavilo se na glasanju u 20 od 28 država članica Europske unije, čime su ostavili trag na demokratskom legitimitetu parlamenta. Promatrači su otvoreno propitivali vrijednost izbora koji nisu pobudili zanimanje birača. Rečeno je da Europska unija pripada diplomatima i tehnokratima, a ne građanima. Izbori održani 2019. godine označili su spektakularan preokret tog trenda. Izlaznost je porasla u 20 država, dosegnuvši u prosjeku 51%, ili 8% više nego prošlog puta. Istina, u nekim državama, ti su se izbori održavali istovremeno s izborima na nacionalnoj razini, ili su bili iskorišteni kao sredstvo slanja domaćih političkih poruka. No, prekid s prošlošću je bio suviše oštar i suviše širok da bi takve koincidencije dovele do uvjerljivog objašnjenja.

EU i rivalstvo velikih sila
Minuciozna analiza izbornih rezultata reći će nam koje kategorije birača su izašle u većem broju i zašto. U međuvremenu, najbolje objašnjenje je da su brojni građani odlučili da je ovog puta dosta toga bilo na kocki, pa su dali svoj glas. Kao što je pokazao Emmanuel Rivi?re iz Kantara, analitičke i konzultantske tvrtke, njihova se motivacija zasigurno razlikovala: nekima je stvar bila u klimatskim promjenama; drugima u migraciji, terorizmu ili sposobnosti Europe da ostane relevantna u svijetu rivalstva velikih sila. Nešto važno također je bilo na kocki tijekom održavanja prethodnih izbora 2014.

Eurozona jedva da je bila izašla iz najduže recesije u kojoj se našla u posljednjih nekoliko desetljeća i još je uvijek bila zaglibljena u mjerama stroge štednje. No, odabir političkih opcija u to vrijeme uvelike je bio u rukama nacionalnih vlada. Jesu li reforme bile potrebne i jesu li paketi spasa bili primjereni, uvelike je podijelilo birače prema nacionalnosti. Bilo je to pitanje pregovora između njemačke kancelarke Angele Merkel i njenih kolega, ne transnacionalno pitanje o kojem bi građani željeli odlučiti prema političkim preferencijama.

Parlament samo jedan igrač
Pitanje klimatskih promjena je drugačije. Pokret mladih pod nazivom "Petkom za budućnost" proširio se preko granica, zahtijevajući radikalne promjene u politici i životnom stilu. Isto vrijedi za migraciju. Oni koji joj se suprotstavljaju možda će se željeti povući iza nacionalnih granica, ali oni su savršeno svjesni da su po pitanju imigracije, države članice Schengenskog prostora po kojem se može putovati slobodno bez putovnice zapravo duboko međuovisne. Ako je izlaznost pratila interes za izbore, u ovom trenutku postavlja se pitanje što novi Europski parlament može ostvariti. U Europskoj uniji parlament je samo jedan igrač u određivanju politike, uz Europsku komisiju (koju imenuju države članice) i Europsko vijeće (sastavljeno od nacionalnih čelnika država ili vlada).

Ta struktura nagoviješta postojanje samo slabe veze između izbornih rezultata i političkih prioriteta. Nadalje, značajka parlamentarnih koalicija također je inercija. Prema uobičajenim standardima, odmak od Europske pučke stranke (EPP) desnog centra i Progresivnog saveza socijalista i demokrata (S&D) lijevog centra, dvije do sada dominantne stranke, bio bi dovoljno značajan da pokrene promjenu većine: oni su zajedno izgubili 11% i 80 zastupnika u parlamentu, u korist centrističkog Saveza liberala i demokrata za Europu (ALDE), koji je trenutno u postupku spajanja s listom "Preporoda" čiji je pokrovitelj francuski predsjednik Emmanuel Macron, Zelenih i nacionalista desnog krila.

Međutim, budući da niti jedna izvediva alternativna koalicija ne postiže većinu, to će samo implicirati širenje trenutačnog saveza koji će uključiti Savez liberala i demokrata za Europu (ALDE) ili njega i Zelene. Europska pučka stranka (EPP) i Progresivni savez socijalista i demokrata (S&D) ostat će dominantnim igračima, osiguravši politički kontinuitet. Budući da nije federacija, EU ne može voditi isključivo politička vlada.

No, porast paneuropskih rasprava i pojava paneuropskih preferencija koje nadilaze nacionalne podjele nagovještaju da je ne može voditi niti institucija koja se oglušuje na politička pitanja. Ubrzo nakon njegovog imenovanja za predsjednika Komisije 2014. godine, Jean-Claude Juncker glasovito je tvrdio da želi da ona bude "snažan i politički tim" koji će raditi na temelju "političkog ugovora" s parlamentom. Junckera su oštro kritizirali zbog onoga što su smatrali odstupanjem od neutralnosti vis-?-vis nacionalnih vlada različitih boja, ali njegova je ideja imala smisla: ako birači smatraju probleme europske politike pitanjem političkog izbora, Komisija ne može biti isključivo tehnokratsko tijelo.

Presudnih pet godina
Ovi izbori nagovještaju da rastući udio europskih birača gleda stvari na drugačiji način od nacionalnih vlada. Dok su građani očito iskoristili vlastite glasove za izražavanje političkih preferencija, vrlo malo vlada spremno je za politiziranije vodstvo Europske unije. S obzirom na njihovu podijeljenost vezano uz krajnji cilj europskih integracija, i suočene s nacionalističkim pritiscima u vlastitoj zemlji, one ostaju neprijateljski raspoložene prema davanju viših ovlasti EU ili dopuštanju Komisiji da ostvaruje svoje prerogative na politički izraženiji način.

U osnovi, većina vlada danas predstavlja status quo. Međutim, za pet godina, EU će već ostvariti ono što građani s pravom smatraju europskim zajedničkim dobrima ili će izgubiti relevantnost i legitimitet. EU trenutno je suočena s kontradikcijom kako odgovoriti na taj zahtjev te istovremeno udovoljiti vladinim preferencijama prema stabilnosti i kompromisima između suverenih država. Može li se ta kontradikcija razriješiti konačno će odrediti hoće li građani ostati zainteresirani za europske izbore ili će naposljetku od njih odustati i ostati kod kuće. 

© Project Syndicate, 2019.

Komentirajte prvi

New Report

Close