Poslije dva mjeseca političkog prepucavanja, teatralnog raspada koalicije i provociranja krize Hrvatska se vratila na staro, sasvim očekivano i jedino moguće rješenje: suspendirala je ZERP za zemlje članice Europske unije. Točnije, ispunila je ono što je Hido Bišćević, bivši državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova, 2004. godine obećao Sloveniji, Italiji i Europskoj komisiji. Čemu je onda služilo ovo dvomjesečno natezanje? HSS-ov šef Josip Friščić, žestoki zagovornik ZERP-a, trebao je očekivati da će cijela priča ovako završiti još prvog siječnja kad je pojas stupio na snagu. I tada su članice Unije i Europska komisija upozoravale da će proglašenje ekološko-ribolovnog pojasa usporiti hrvatsko napredovanje prema EU. Ali ne, Friščić je vjerovao obećanjima premijera Sanadera da u džepu ima nekakvo fantomsko rješenje ili da će se Slovenija i Italija zadovoljiti činjenicom da Hrvatska u praksi uopće ne štiti svoj pojas. Sada je hrvatska Vlada priznala neumitnost i napravila jedino ono što je mogla učiniti. Odnosno, ono što je Sanader odavno namjeravao učiniti, ali je samo čekao da voda dođe do grla, da ga pritisak Unije ostavi pred jednim izlazom – suspendiranjem ZERP-a. Uvukao je HSS u koaliciju lažnim obećanjem da će prihvatiti njegov uvjet za proglašenjem zaštićenog pojasa iako je od prvog dana znao da obećanje neće moći (a ni htjeti) ispuniti. Jednako kao što sada zna da Friščić nema drugog izbora nego prihvatiti svršen čin: povlačenjem iz Vlade okrenuo bi stranačke kolege protiv sebe, dok mu opstanak na čelu stranke osigurava samo zadržavanjem fotelja. Sanader igra na još jednu kartu. On vjeruje da bi mu ovaj zastoj u odnosima s EU u vezi sa ZERP-om zapravo trebao poslužiti kao zalet za ubrzavanje pregovora. Iz Bruxellesa su već poslani signali kako bi Hrvatskoj trebalo pomoći da prevlada napetosti na domaćoj sceni u vezi sa zaštićenim pojasom i da bržim tempom krene prema članstvu. Sve je to, dakle, bila politička igra oko problema koji to uopće nije bio. I nikad nije ni trebao biti. Premijer Sanader od početka mandata pravio se kao da on sa ZERP-om nema nikakve veze, nego da je to neka viša sila na koju on ne može utjecati. Takvim stavom probudio je antieuropsko raspoloženje u domaćoj javnosti koje je nasjelo na lažnu dilemu “ZERP ili EU”, kao da se Sanader nije odrekao ZERP-a još prije četiri godine. Obični građani koje se bombardiralo pričama o tome da EU ugrožava hrvatski nacionalni interes solidarizirali su se oko Sanadera, koji je pak želio ostaviti dojam da se nalazi između čekića i nakovnja. Domaćoj javnosti predstavljao se kao žrtva ucjene Italije i Slovenije, dok se Uniji žalio da ga pritišće HSS. Na kraju se predstavio kao spasioc koji se pod pritiskom žrtvovao za veći nacionalni interes. Sad kad ZERP-a više nema, bit će zanimljivo vidjeti koji će novi alibi Sanader izmisliti za kašnjenje u pregovorima.