Američki uvoz sirove nafte morem pada već nekoliko godina. Prije šest godina SAD je morem uvezao 480 milijuna tona nafte, a pet godina kasnije samo 370 milijuna tona. I u prva tri mjeseca ove godine u odnosu na prošlu uvoz je pao devet posto, a u odnosu na prije šest godina čak 30 posto. Više je razloga tome. Američka ekonomija ne stoji sjajno. Nezaposlenost opterećuje američko društvo premda je u travnju iznosila 8,1 posto, što je 0,4 posto manje nego u siječnju ove godine. U takvim prilikama mnogi pokušavaju štedjeti koliko mogu. Automobila se Amerikanci teško mogu odreći: izuzmu li se veliki gradovi poput New Yorka, Chicaga ili Los Angelesa, osobni je automobil gotovo nezamjenjivo prijevozno sredstvo, a taksi je u mnogim situacijama preskup. Na cestama SAD-a sve je više manjih automobila, posebno onih koji manje troše.

Velik rast cijena benzina
Cijena benzina koji koriste automobili prije šest je godina iznosila oko 2,2 dolara po galonu, tj. prema tečaju dolara (6,11 kuna za jedan dolar) litra je stajala 3,55 kuna. Danas je prosječna cijena benzina u SAD-u oko 3,9 dolara po galonu, tj. 5,92 kune po litri uz tečaj 5,75 kuna za dolar. Od 2006. cijena benzina u SAD-u porasla je 77 posto, a prema tečaju dolara 67 posto. Razlika od 10 posto svjedoči o jakoj kuni.U Hrvatskoj je, pak, u odnosu na 2006. cijena benzina po litri porasla četrdesetak posto. Višom cijenom benzina djelomice se nadoknađuju gospodarski propusti iza kojih stoje vlade. Igra oko spuštanja, a zatim podizanja cijena benzina zbog cijene nafte na svjetskom tržištu ne ide u korist naših građana. Kupoprodaja nafte kompleksan je proces i u njemu netko ostvaruje goleme zarade (ne Hrvati), a netko male (naši bezimeni), no većina u tom procesu uvijek gubi. ‘Bezimenima’ savjeti transportnih stručnjaka nisu dobrodošli, jer što manje osoba posjeduje znanja o kupoprodaji i transportu nafte, lakše je opravdati povećanje cijene benzina na domaćem tržištu. Više od trećine sirove nafte stiže morem u SAD s područja Kariba i atlantskoga dijela Južne Amerike, četvrtina sa Srednjeg istoka, a manje od petine iz zapadne Afrike. I taj podatak potvrđuje da nafta nije glavni razlog nazočnosti Amerikanaca na Srednjem istoku, premda je Saudijska Arabija postala SAD-u ponovno najznačajniji izvoznik sirove nafte, a naftom ih se ne može više ucjenjivati kao nekad. Vlasnicima velikih tankera za prijevoz sirove nafte manji američki uvoz sirove nafte morem ne ide u prilog jer je 2007. oko 37 posto (58 milijuna tona) sirove nafte prevezeno za SAD pomoću vrlo velikih tankera, a 2011. samo 27 posto (25 milijuna tona).

Problem opskrba istoka SAD-a
Istodobno je Kina preuzela saudijsku naftu, povećala je uvoz sa 25 na gotovo 50 milijuna tona. I uvoz iračke sirove nafte u SAD smanjen je u spomenutom razdoblju sa 30 na 22 milijuna tona, što je još jedan dokaz da se nije ratovalo samo zbog nafte, pa se nafta umjesto u SAD više izvozi prema istoku (Indija, Južna Koreja, Kina, Japan, Tajvan). Zanimljivo je da SAD zatvara mnoge svoje rafinerije i okreće se sve više uvozu naftnih derivata. Posrijedi je proces koji treba sustavno pratiti. Vjerujem da i naši naftni eksperti u vladi i oko nje o tome nešto znaju. Premda je cijena benzina u SAD-u posljednjih godina znatno porasla, neke američke rafinerije, prije svega one na istočnoj obali, zatvaraju se, jer s postojećom tehnologijom ne mogu konkurirati modernim rafinerijama koje mogu jeftino preraditi teže vrste sirove nafte, poput one iz Kanade. S obzirom na to da je lakšu sirovu naftu (manja specifična težina) i s manjim postotkom sumpora lakše (jeftinije) preraditi u, primjerice, goriva za pogon automobila, takva je vrsta nafte i skuplja na tržištu, trenutačno za dvadesetak dolara. Naftne rafinerije koje nisu modernizirane neće još dugo moći opstati na američkome tržištu. Stoga su se mnoge u Meksičkom zaljevu prilagodile preradi težih vrsta sirove nafte koje su jeftinije. Iako ima dovoljno naftnih derivata na američkome tržištu, problem je dopremiti ih na atlantski dio SAD-a, pogotovo onaj na sjeveru, gdje bi se mogla osjetiti oskudica naftnih derivata zbog zatvaranja još koje naftne rafinerije. Neki stručnjaci strahuju da se istočni dio SAD-a neće moći opskrbljivati naftnim derivatima zbog nedovoljna broja tankera i barži (koje potiskuju remorkeri) koje plove uzduž SAD-a te kapaciteta naftovoda. No, vjeruje se da bi u tom slučaju problem bio kratkotrajan, ali dovoljan da utječe na porast cijene benzina.

Etanol i interesni lobiji
Amerikanci imaju mehanizme za rješavanje toga problema, no to je druga tema jer proizvodnja etanola ugrožava dosadašnju proizvodnju naftnih derivata. Da bi smanjila postotak sumpora u benzinu, naftna prerađivačka industrija morat će utrošiti milijarde dolara, a to joj svakako nije cilj, ali će joj ipak na kraju biti interes. Drugim riječima, stare rafinerije u koje se ne želi više ulagati propast će, a novije će morati pratiti kretanja u korist zdravlja čovjeka i zaštite prirode. No, i s takvim razmišljanjima neki se neće složiti, jer je riječ o interesu, za koji mnogi nisu uvijek spremni govoriti istinu.SAD je došao u situaciju da naftna industrija prigovara vladi što daje prednost poljoprivrednoj industriji, koja sve više konkurira naftnoj industriji u proizvodnji goriva za pogon automobila. Tako što u nas zasad nije moguće.

Dr. sc. Ivica Tijardović, stručnjak za pomorstvo, autor je knjige ‘Practical Ship Stability’ i brojnih stručnih članaka u svjetskim pomorskim časopisima