Michael Heise

Michael Heise

Glavni ekonomist Allianza SE

Gradovi trebaju zelenu infrastrukturu koja donosi rast gospodarstva

Svaki program urbane održivosti mora sadržavati i obrat prema obnovljivoj energiji te kombiniranim postrojenjima za proizvodnju topline i električne energije, više javnih autobusa i vlakova, 'zelenijim' osobnim vozilima i boljoj izolaciji radnih i stambenih prostora.

O budućnosti svjetske klime odlučivat će se u našim gradovima. Urbana područja već u ukupnim svjetskim emisijama CO2 sudjeluju sa 70 posto, a taj udio vjerojatno će se povećati u nadolazećim desetljećima kako će se sve veći broj ljudi, milijarde njih, seliti u gradove, a urbanizacija biti glavni pokretač gospodarskog rasta. I u pogledu klimatskih promjena i u pogledu rasta uspon gradova predstavlja ujedno izazov i priliku. 

Gradonačelnici ne čekaju
Infrastruktura je poveznica između širenja urbanih područja i zaštite klime. Naime, unaprjeđenjem urbane infrastrukture došlo bi do istovremenog jačanja gospodarskog rasta i smanjenja ugljikovih emisija. No jesu li svjetske metropole spremne platiti tu novu i zeleniju infrastrukturu? Dobra je vijest što gradonačelnici, kako u razvijenim državama, tako i u zemljama u razvoju, više ne čekaju vladu kako bi ostvarili globalni klimatski sporazum. Ne samo Kopenhagen, London i München, već i Johannesburg, Rio de Janeiro i Šangaj izrađuju vlastite programe vezane uz očuvanje i zaštitu okoliša. Ti su planovi vrlo raznoliki, a kreću se u rasponu od popisa želja do ostvarivih ciljeva, međutim trend prema održivom urbanom življenju je neupitno jasan.

Žele li gradovi smanjiti svoj ugljični otisak, trebat će im goleme investicije u infrastrukturu. Naime, tri četvrtine emisija CO2 bogatih zemalja proizlaze iz samo četiri tipa infrastrukture, a to su: proizvodnja električne energije, stambene i poslovne zgrade, transport i upravljanje otpadom. Stoga bi svaki program urbane održivosti morao sadržavati i obrat prema obnovljivoj energiji te kombiniranim postrojenjima za proizvodnju topline i električne energije, više javnih autobusa i vlakova, "zelenijih" osobnih vozila, boljoj izolaciji uredskih i stambenih prostora, bolnica i ostalih građevina, kao i pametnije upravljanje otpadom i vodom.

Nastavak urbanizacije
Ulaganja u infrastrukturu također su potrebna kako bi se riješili problemi nastavka urbanizacije. Naime do 2050. u urbanim područjima vjerojatno će živjeti onoliko ljudi koliko ih danas uopće ima na svijetu. A nova infrastruktura bit će potrebna i za održavanje uloge gradova kao pokretača gospodarskog rasta: 600 najvećih svjetskih metropola već je zaslužno za više od polovice globalnog BDP-a, a očekuje se da će urbana područja i u budućnosti znatno više doprinositi stvaranju bogatstva. Sve u svemu, u sljedećih dvadeset godina bit će potrebno oko dva milijuna dolara godišnje za održavanje svjetskih gradova pogodnima za život te smanjenje njihovih ugljikovih emisija. Odakle će taj novac doći?

Tek je nekolicina gradova dovoljno bogata da unaprijedi infrastrukturu o vlastitom trošku. Usto, većina gradova, osobito onih u razvijenim državama, ne može se osloniti na dodatna sredstva iz državnog proračuna. Naime, javna potrošnja na infrastrukturu u Europi i SAD-u od 1960-ih se sunovratila, a kako su državni proračuni prenapregnuti, nije izgledno da će se uskoro oporaviti. Suočeni s rastućim jazom između infrastrukture i investicija, gradovi će trebati povećana privatna ulaganja. Banke su tradicionalni izvor financiranja velikog dijela infrastrukturnih ulaganja. Međutim, čak i šest godina nakon izbijanja financijske krize banke u brojnim zemljama i dalje nastoje popraviti vlastitu bilancu, dok zbog novih zahtjeva vezanih uz kapital i likvidnost financiranje dugoročnih zajmova u budućnosti za njih postaje sve skuplje. U međuvremenu mirovinski fondovi, osiguravajuće kuće i ostali institucionalni investitori pojačano ulažu u infrastrukturu.

Za razliku od banaka, oni imaju dugotrajne obveze kojima dugoročni i predvidivi povrat od ulaganja u infrastrukturu jako dobro odgovara. U uvjetima iznimno niskih kamatnih stopa i zapjenjenih tržišta kapitala, infrastruktura predstavlja privlačnu i razmjerno sigurnu alternativu dionicama i obveznicama jer donosi povrat kojim se u konačnici može financirati starenje društava Zapada. Međutim, zasad institucionalni investitori ulažu razmjerno malo u infrastrukturu, djelomično zbog nedostataka općeg ulagačkog okružja. Primjerice, neke su vlade retroaktivno izmijenile mjere vezane uz obnovljivu energiju, zbog čega su ulagači postali oprezniji. Nadalje, uslijed novih uvjeta kapitalnih jamstava osiguravajućim kućama sada je postalo vrlo skupo ulagati u infrastrukturu. Usto, mnogi institucionalni ulagači nemaju dovoljno stručnosti za pothvate na području infrastrukture. A zbog činjenice da infrastruktura još nije jasno definiran razred imovine, ulagačima je nerijetko vrlo teško planirati, procjenjivati i upravljati aktivom na tom području.

Institucionalna podrška
Urbana infrastruktura u naročito je nepovoljnom položaju. Za početak, brojni gradski dužnosnici i čelnici nemaju dovoljno iskustva u suradnji s privatnim ulagačima, zbog čega je katkad teško pokrenuti plodonosna partnerstva.Još važnije, projekti urbane infrastrukture često su mali, raspršeni i diversificirani. Većini privatnih ulagača trud potreban za otkrivanje, procjenu i upravljanje takvim projektima puno je veći od očekivanog povrata pa zato institucionalni investitori često preferiraju veće projekte koje je lakše procijeniti kao što su vjetroelektrane, raznorazni cjevovodi ili autoceste. Da bi se ostvario pojačani priljev novca iz privatnog sektora u urbanu infrastrukturu, mora se promijeniti institucionalni ustroj. Metropole tom problemu mogu doskočiti osnutkom vlastitih ustanova pogodnih za infrastrukturne projekte i ulagače, što je Chicago već učinio uspostavom Infrastrukturne zaklade. Za ostatak bi vlade trebale ustrojiti nacionalne institucije za podršku ulaganjima u održivu urbanu infrastrukturu.Kada bismo uspjeli premostiti prepreke privatnog ulaganja u urbanu infrastrukturu, svijet bi osjetio značajne prednosti u pogledu smanjenja emisija CO2, bržeg gospodarskog rasta i povećanja mirovina. A to je dijalog vrijedan pažnje.

© Project Syndicate, 2014.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana
Pogledaj sve