Daniel Gros

Daniel Gros

Ravnatelj Centra za europske političke studije

Europska industrija mogla bi biti na dobitku od trgovinskog rata SAD-a i Kine

Pobrinuti se da Europska unija ne bude suočena s istim američkim carinama kao i Kina od osobite je važnosti, jer su europski dobavljači glavni konkurenti kineskim izvoznicima u brojnim industrijama, a s druge strane Unija također konkurira SAD-u na kineskom tržištu.

Sve je tiho na transatlantskom trgovinskom frontu, nakon što je prošlomjesečni sporazum između američkog predsjednika Donalda Trumpa i predsjednika Europske komisije Jeana-Claudea Junckera odagnao bojazni od totalnog carinskog rata. Sporazum je bio iznenađujući, no možda to i nije trebao biti. U srži sporazuma zaključenog između Junckera i Trumpa bio je dogovor da će Europska unija i Sjedinjene Američke Države "raditi zajedno u cilju postizanja nulte carinske stope, nultih necarinskih prepreka te nultih subvencija na neautomobilske industrijske proizvode", bez ikakvih novih trgovinskih prepreka u međuvremenu.

No, nije stvar u potencijalu za postizanje sporazuma o slobodnoj trgovini. Zapravo je važan kraj eskalacije mjera milo za drago, koje je pokrenula Trumpova odluka o uvođenju carina u SAD-u na uvoz europskog čelika. Američki predsjednik ima moć unilateralnog uvođenja carina i ostalih trgovinskih prepreka u interesu nacionalne sigurnosti. Stoga je Trump imao mogućnost pokretanja vlastitog osobnog trgovinskog rata, bez pretjeranih konzultacija s američkim Kongresom. Međutim, potpuni trgovinski sporazum iziskivao bi odobrenje Kongresa. Obzirom na mnoštvo posebnih interesa koje bi takav sporazum pokrenuo, postoji vrlo mala vjerojatnost u skoroj budućnosti za materijalizaciju bilo kakvog trgovinskog sporazuma, čak i onog ograničenog na industrijske proizvode.

Ovisnost o trgovini
Kroz povijest, Sjedinjene Američke Države mogle su sklopiti trgovinske sporazume samo kad je koalicija aktera, koji bi imali koristi od boljih prilika za izvoz, osigurala više glasova od onih koji su bili ranjivi uslijed uvozne konkurencije.  Kad se trgovina smatra gospodarskim pitanjem, obično je moguće okupiti takvu koaliciju, jer dobrobiti trgovinske liberalizacije nadmašuju troškove. No, to se često pokazalo težim u SAD-u nego drugdje, jer trgovina igra relativno malu ulogu u gospodarstvu SAD-a. 

Trump može biti uglavnom usredotočen na izvoz robe, no u stvarnosti udio izvoza robe manji je od 10% BDP-a. Izravno zapošljavanje u izvoznim industrijama ne igra značajnu ulogu na tržištu rada SAD-a. Za razliku od toga, u Europi udio izvoza premašuje 25% BDP-a u većini zemalja. U Njemačkoj ta brojka premašuje 50%. Kad je neko gospodarstvo u tolikoj mjeri ovisno o trgovini, postaje puno lakše iznositi argumente u korist liberalizacije.

Stoga Europa već dugo pokazuje više entuzijazma od Sjedinjenih Američkih Država po pitanju transatlantskog sporazuma o slobodnoj trgovini. Tijekom administracije predsjednika Baracka Obame došlo je do zastoja pregovora o jednom takvom sporazumu - Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu. Povrh samog sporazuma, Juncker je očito osobno obećao da će Europska unija kupiti više poljoprivrednih proizvoda iz SAD-a. To je obećanje istovremeno prazno i lako za ispuniti. Prazno je, jer Europska komisija nema proračunskih sredstava za kupovinu američkih sojinih zrna, a niti načina za poticanje potrošača Europske unije da to učine. 

Novi putevi sojinog zrna
Lako ga je ispuniti jer je Kina već uvela carine na sojina zrna iz SAD-a, u znak osvete za američke carine na njen izvoz, što znači da će sada proizvođači sojinih zrna koji nisu iz SAD-a vjerojatno premjestiti svoj izvoz na kinesko tržište, oslobodivši tržište Europske unije za proizvođače iz SAD-a. Glavni utjecaj kineskih carina na sojina zrna iz SAD-a stoga će biti preusmjeravanje globalnih protoka sojinih zrna.

No, uloga Kine premašuje pitanje sojinih zrna. Zapravo, upravo i prije svega trgovinska dinamika s Kinom objašnjava Trumpovu volju za postizanjem sporazuma s Junckerom. Carina na uvoz u SAD ima znatno veći utjecaj ako su samo kineski izvoznici s njom suočeni. Carina od 25% na, recimo, motore zrakoplova iz Kine, omogućila bi proizvođačima iz drugih zemalja zauzimanje tržišnog udjela, dok bi u slučaju kad bi svi trebali platiti istu carinu, stanje na terenu bilo nepromijenjeno.

Pobrinuti se da Europska unija ne bude suočena s istim carinama kao i Kina od osobite je važnosti, jer su europski dobavljači glavni konkurenti kineskim izvoznicima u brojnim industrijama.  Obzirom da Europska unija također konkurira SAD-u na kineskom tržištu, europska industrija bi zapravo mogla biti na (marginalnom) dobitku od trgovinskog rata između Kine i SAD-a. Sve dok Sjedinjene Američke Države i Kina vode trgovinsku bitku, transatlantsko primirje predstavlja udar za Europu.

Ne mare za jadikovke
To primirje nije niti približno toliko dobro za Kinu. Dok vođe te zemlje nastavljaju s ispraznim propagiranjem slobodne trgovine, do sada se pokazalo da nisu voljni razmotriti jadikovke Sjedinjenih Američkih Država ni Europe. Ako Kina želi saveznike u svom trgovinskom ratu s SAD-om, trebat će revidirati brojne domaće propise i prakse koji predstavljaju de facto diskriminaciju nad stranom konkurencijom.

Stoga, sporazum između Europske unije i SAD-a istaknuo je pravo pitanje s kojim su suočeni kineski vođe: treba li i dalje ustrajati u pružanju snažne podrške vlade domaćoj industriji. Dok se prije 20 godina još moglo braniti protekcionističke mjere, kinesko gospodarstvo je danas daleko konkurentnije. Bez obzira na dobrobiti koje takve mjere mogu donijeti Kini, postoji mogućnost da bi ih uvelike mogao nadmašiti trgovinski rat u eskalaciji - poglavito u ovom trenutku u kojem je Europska unija sigurna, a Kina će se morati sama suočiti s SAD-om. 

© Project Syndicate, 2018.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!