Imperijalizam, kao što je Lenjin napisao prije jednog stoljeća, definira pet ključnih čimbenika: koncentracija proizvodnje; spajanje financijskog i industrijskog kapitala; izvoz kapitala; transnacionalni karteli i teritorijalna podjela svijeta među kapitalističkim silama. Do nedavno su samo okorjeli boljševici još uvijek smatrali tu definiciju relevantnom. Više nije tako: Lenjinova karakterizacija u sve se većoj mjeri čini točnom.

Prije nekoliko godina, smatralo se da globalizacija razblažuje tržišne sile i potiče tržišno natjecanje. Nadalo se da će veća ekonomska međuovisnost spriječiti međunarodni sukob. Ako je početkom dvadesetog stoljeća bilo autora koje bismo mogli navesti, onda su to bili Joseph Schumpeter, ekonomist koji je prepoznao "kreativno uništenje" kao silu koja pokreće napredak, i britanski državnik Norman Angell, koji je zastupao stajalište da je ekonomska međuovisnost učinila militarizam zastarjelim. Ipak, ušli smo u svijet gospodarskih monopola i geopolitičkog suparništva. Prvi problem epitomiziraju američki tehnološki divovi, ali on je zapravo rasprostranjen.

Prema izvješću OECD-a, tržišna koncentracija je porasla u nizu sektora, kako u SAD-u, tako i u Europi; a Kina stvara sve veće nacionalne šampione uz podršku države. Što se tiče geopolitike, čini se da su Sjedinjene Američke Države izgubile nadu da će integracija Kine u globalno gospodarstvo dovesti do njene političke konvergencije s etabliranim liberalnim zapadnjačkim poretkom. Kao što je potpredsjednik SAD-a Mike Pence to ugrubo objasnio u jednom svom govoru održanom u listopadu 2018., Amerika sada smatra Kinu strateškim suparnikom u novom dobu "natjecanja velikih sila". Ekonomska koncentracija i geopolitičko suparništvo doista jesu nerazdvojivi. Dok se internet nekoć smatrao otvorenom, univerzalnom i konkurentnom domenom, trenutačno se on razdvaja u arhipelag odvojenih podsustava, od kojih nekima upravljaju vlade.

Postoje sve veće bojazni da bi se dominacija kineskog tehnološkog diva Huawei u 5G hardwareu mogla iskoristiti u geopolitičku korist. Također, njemačka industrijska udruga BDI sada upozorava da je Kina ušla u "sustavno natjecanje s liberalnim tržišnim gospodarstvima" te da ona "s visokom učinkovitošću objedinjuje kapacitete za postizanje političkih i gospodarskih ciljeva". Međutim, i Sjedinjene Američke Države se repozicioniraju, osobito u području trgovine i investicija. Zakonodavstvo koje je nedavno stupilo na snagu ovlastilo je Ministarstvo financija SAD-a za usmjeravanje na "strateški motivirana"(čitaj: kineska) strana ulaganja koja bi mogla "predstavljati prijetnju tehnološkoj nadmoći i nacionalnoj sigurnosti SAD-a," što nagovještava da Trumpova administracija namjerava upotrijebiti mehanizme za provjeru ulaganja kako bi zaštitila tehnološku prednost SAD-a. 

Kina se uvelike optužuje za miješanje ekonomije s politikom. No, isto vrijedi i za SAD. Razmislite o načinu na koji Trumpova administracija upotrebljava dolar, koji su mnogi nekoć smatrali globalnim javnim dobrom, i njegovu središnju ulogu u globalnim financijama za određivanje sekundarnih sankcija za strane tvrtke koje posluju s Iranom. Posljedično, SWIFT, specijalizirana financijska komunikacijska mreža za prenošenje poruka u Europskoj uniji, bila je primorana uskratiti pristup iranskim bankama jer bi u protivnom riskirala i sama izgubiti pristup financijskom sustavu SAD-a. Isto tako, pod pritiskom Sjedinjenih Američkih Država, prošle je godine njemačka središnja banka Bundesbank blokirala veliki prijenos gotovine Teheranu iranskog depozita u banci u vlasništvu Irana u Hamburgu.

Očito, SAD ne misli da više imalo postoji potreba za suzdržanošću vezano uz vlastitu upotrebu monetarne i financijske moći. U slučaju Europe takav razvoj događaja izaziva veliki šok. S ekonomskog aspekta, Europska unija je predvodnik poslijeratnog liberalnog poretka: kao šampion konkurentnih tržišta, ona uvijek iznova primorava moćne strane tvrtke na pridržavanje njenih zakona.

No, s geopolitičkog aspekta, EU je uvijek težila odvajanju ekonomije i međunarodnih odnosa te se stoga osjećala kao kod kuće u multilateralnom sustavu, temeljenom na pravilima, gdje se puko izvršavanje državne vlasti nužno obuzdava. Nacionalizam i imperijalizam njene su najgore noćne more. Europa je trenutačno suočena s izazovom pozicioniranja u novom krajobrazu u kojem moć ima veću važnost od pravila i dobrobiti potrošača. Europska unija suočena je s tri velika pitanja: treba li preorijentirati svoju politiku tržišnog natjecanja; na koji način kombinirati ekonomske i sigurnosne ciljeve i kako izbjeći da postane ekonomski talac prioriteta vanjske politike SAD-a. Odgovori na njih iziskivat će redefiniciju ekonomskog suvereniteta.

Politika tržišnog natjecanja pitanje je žučnih rasprava. Neki žele izmjene antimonopolskih pravila EU kako bi omogućili pojavljivanje europskih "šampiona". No, takvi su prijedlozi upitni. Istina, Europi je potrebno više inicijativa u industrijskoj politici na područjima kao što je umjetna inteligencija i električne baterije, u kojima postoji rizik da zaostane za ostalim globalnim silama.

Istina, regulatori koji daju prosudbe o spajanjima i državnim potporama trebali bi razmotriti domet tržišnog natjecanja koji poprima sve veće globalne razmjere. Također je istina da bi statičke procjene tržišne moći trebalo zamijeniti dinamičnijim pristupima koji cijene inovacije. Međutim, ništa od toga ne može promijeniti činjenicu da će nam u svijetu korporativnih divova biti potrebne snažnije politike tržišnog natjecanja u cilju zaštite potrošača.

Ekonomska logika i sigurnosne bojazni lako se spoje. Odluka o odbijanju spajanja ili odobrenju nekog ulaganja koje će pogodovati politički motiviranom stranom konkurentu mogla bi imati smisla s ekonomskog aspekta, dok bi istovremeno izazvala dvojbe u vanjskopolitičkim krugovima. Rješenje nije u petljanju po pravilima tržišnog natjecanja, već u davanju prava glasa u procesu donošenja odluka osobama odgovornima za sigurnost.

S tim ciljem, u predstojećem znanstvenom radu, u kojem sam koautor sa stručnjacima za vanjsku politiku i ostalim ekonomistima, predlažemo da Visokom predstavniku Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku daju pravo prigovora sa sigurnosnog aspekta po pitanju spajanja i ulagačkih odluka koje predlaže Europska komisija. Države članice EU već imaju uspostavljene takve procedure, pa bi to trebala napraviti i Europska unija.

Naposljetku, Europska unija mora učiniti više po pitanju razvoja vlastitog kompleta alata za financijsko upravljanje te promicati međunarodnu upotrebu eura. Ne bi smjela postojati iluzija da će euro istisnuti dolar. No, uz naznake koje daju Sjedinjene Američke Države da će upotrijebiti Wall Street i zelembaće kao vanjskopolitičke instrumente, Europa više ne može biti pasivan neutralan promatrač. Putem razmjene s partnerskim središnjim bankama i ostalim mehanizmima, ona može učiniti euro privlačnijim za strance, istovremeno podupirući vlastiti ekonomski suverenitet. 

© Project Syndicate, 2019.