Hrvatska se ne treba bojati pregovora s Europskom unijom ako oni ne znače da će za svoj integracijski interes Zagreb plaćati svakom partneru koji je na tom putu podrži. Put je dug, posla je puno, a ekonomsko stanje zemlje ne dozvoljava financijske ustupke.
U slučaju u kojem su Banski dvori odlučili staviti paraf na Sporazum s Austrijom o obeštećenju za imovinu nacionaliziranu nakon 1955. – iako se još točno ne zna o kojem je novcu riječ – ostaje krajnje dubiozan motiv takvog financijski netransparentog aranžmana. Sumnje “podebljava” okolnost što pitanje denacionalizacije i obeštećenja i nisu eurointegacijska pitanja.
I prema Sloveniji, Češkoj i drugim novim članicama EU, pokušali su razni susjedi pod pritiskom pregovora i nuđenja pomoći, iznuditi ustupke kroz slična obeštećenja. Ključan argument pomoću kojeg su sve te zemlje izbjegle financijsku zamku teških odštetnih zahtjeva tiče se aquisa. U prilagođavanju nacionalnog zakonodavstva europskoj stečevini, uspješno su se pozivale na denacionalizaciju kao akt koji nesporno predstavlja isključivo pitanje unutarnjeg poretka.
Motiv koji se nalazi u pozadini Vladine odluke da pokrene obeštećenje zbog nacionalizacije nakon 1955. još je zanimljiviji zna li se da se u Saboru vodi žestoka rasprava na temu kako obeštetiti uglavnom hrvatske građane čijim je prednicima bivša država oduzela zemljište u vrijeme hoteljerskog buma 60-tih. Riječ je o istom zakonu kojim je bivši režim oduzimao zgrade i zemljišta. Navodno postoji nekoliko tisuća ovlaštenika te naknade koji su uglavnom hrvatski državljani.
Posrijedi je neriješen status turističkog zemljišta čija se veličina procjenjuje na oko 80 milijuna četvornih metara. Kako država nema novca za obeštećenje vlasnika, a zemljište nije u temeljnom kapitalu hotelskih tvrtki, što znači da ih nije moguće regresirati dionicama, traži se rješenje u vidu koncesijskih naknada. Te bi naknade bivši vlasnici ostvarivali iz poslovanja tvrtki.

Kako je ovdašnja Vlada ipak htjela Austrijance nagraditi pravima za koja se oni bore godinama, pitanje je i kako je obeštećenje realno moguće izvesti. Koliko je poznato, svi stanovi koji su bili u statusu nacionaliziranih stanova po Zakonu o nacionalizaciji iz 1958. u međuvremenu su kupili nositelji stanarskih prava. Kako naturalna restitucija nije moguća, to znači da bi dobili vrijednosne papire, što znači manje novca za proračun.
Kako se ovdje i inače emitiraju prava u korist raznih socijalnih skupina što je neprimjereno stanju u kojem je državni proračun, poklon Beču u vidu prava koja nije moguće jednostavno realizirati i nije neubičajen. No, mnogo je teži slučaj kada se se pravima ne dira samo državna blagajna nego i međunarodni poredak. Obeštećenje austrijskih državljana na temelju parafiranog Sporazuma, čak i uz teške financijske efekte, ne smije ni teoretski prijetiti negativnim posljedicama u pogledu sadašnjeg položaja Hrvatske u međunarodnom pravnom poretku. Taj se temelji na nizu međudržavnih akata koje je RH preuzela od bivše Jugoslavije. Kad bi se prekršio samo jedan, time se omogućio domino efekat koji može narušiti ostale međunarodne sporazume.