Brexit i Trump posljedica su grupne zaslijepljenosti elite

Autor: Kemal DerviŞ , 07. prosinac 2016. u 22:00

Elite su postale zarobljenicima vlastitog kozmopolitskog i povezanog svijeta te nisu slušale manje obrazovane skupine kojima globalizacija nije koristila zbog čega su odbacile nadnacionalne institucije i kandidate establišmenta.

Malo je analitičara očekivalo da će Britanci glasati za napuštanje Europske unije ili da će Amerikanci izabrati Donalda Trumpa za svog novog predsjednika. Ipak, nije bilo potrebno puno vremena da se pojavi objašnjenje stava većine vezano uz te pogrešne kalkulacije. Međutim, u slučaju takvih složenih i posljedičnih razvoja događaja trebali bismo se paziti simplicističkog rasuđivanja.  

Trenutni stav većine okrivljuje "elite" – u akademijama, u medijima te u biznisu – jer su postale zarobljenicima vlastitog kozmopolitskog i povezanog svijeta te nisu uspjele pozorno slušati manje obrazovane i manje povezane skupine. Budući da su ove posljednje skupine imale najmanje koristi od globalizacije, bilo je najizglednije da će one odbaciti supranacionalne institucije (u slučaju Brexita) ili kandidate establišmenta (u slučaju Trumpa).

Njihovo je ignoriranje s brojnih aspekata očito bilo pogrešno. Takvo stajalište poprilično je osnovano. "Grupna zaslijepljenost" redovno zahvaća današnje financijske i intelektualne elite, uključujući anketare, koji često imaju slično obrazovno zaleđe, rade zajedno, čitaju iste medije i okupljaju se na istim konferencijama i događanjima, od Davosa do Aspena. Članovi tog mnoštva obično vjeruju da su usvojili velike povijesne lekcije. Oni obično osuđuju rasizam, pa i blaže oblike etnocentrizma te obično nije izgledno da odbacuju feminizam. Iako te skupine nisu paragon različitosti, široko je rasprostranjeno priznavanje vrijednosti različitosti, dok barem prevlast muškaraca kreće silaznom putanjom.

Nužnost pregovora
Drugi zajednički nazivnik te skupine je bogatstvo. I dok nisu svi članovi te skupine multimilijunaši, oni obično imaju obrazovanje i vještine neophodne za žetvu blagodati ekonomske globalizacije. Stoga oni općenito donedavno nisu prepoznali rastuću nejednakost, osobito u SAD-u, kao jedan od najvećih problema. Jasno je da kozmopolitske elite koje donose konsekventne odluke u ključnim sektorima, od biznisa do financija i politike, moraju pridavati više pažnje pritužbama onih kojima je sreća manje naklonjena, kao i manje obrazovanih i manje povezanih. Umjesto da se okupljaju s istomišljenicima u silosima, oni moraju stvarati platforme koje spajaju ljude s raznolikijim zaleđima i prilikama – uključujući one čija su iskusutva s globalizacijiom vrlo različita. Takve platforme pomogle bi u hvatanju u koštac s fragmentiranjem javne rasprave.

Ipak, ideološki "mjehurići" nisu jedini problem. Primjerice, ne samo da elite nisu uspjele u predviđanju nedavnih populističkih pobjeda, već također nisu uspjele predvidjeti da će uvjerljivo nepopulistički François Fillon dobrano pobijediti na francuskim republikanskim preliminarnim izborima desnog centra. Očito, neupućenost u ljutnju radničke klase nije jedini čimbenik koji ometa njihove političke radare. Naravno da je utješno vjerovati da, kad bi činjenice bile bolje poznate i kad bi ljudi o njima mogli raspravljati s većom nepristranošću, glasači bi postali objedinjeniji, a politika konstruktivnija. No, interesi ljudi će se razilaziti čak i u boljoj raspravi više utemeljenoj na činjenicama. Oni koji su glasali za Brexit ili za Trumpa nisu samo previdjeli istinske blagodati globalizacije; njima u ovom trenutku nedostaju vještine ili prilike kako bi sebi osigurali vlastiti komad kolača.

Onkraj komunikacije, stoga, tu je istinska potreba za redistributivnom politikom, koja u osnovi nije win-win. Glavni korisnici slobodne trgovine i tehnoloških promjena moraju aktivno kompenzirati gubitnike kroz poreze, subvencije i podršku zapošljavanju. Na sličan način pretpostavka da je liberalni demokratski Zapad uveliko konzistentan u svojim ekonomskim i geopolitičkim interesima u osnovi je manjkava. Istina je da se tradicionalne zapadne sile, unatoč tome što imaju puno toga zajedničkog, razlikuju u niz područja, od energetske politike – Europa je daleko više ovisna o ugljikovodiku nego SAD – do sigurnosti. U tom kontekstu, samo bolja komunikacija i slaganje po pitanju činjenica neće biti dostatni da olakšaju postizanje sporazuma o suradnji. Bit će neophodni pregovori u kojima će obje strane nešto žrtvovati.

Oporezivanje bogatih
Oba ta pitanja ukazuju na manjkavost većih razmjera u zapadnjačkom svjetonazoru: vjera u win-win rješenja. Doista, liberalna demokracija, u obje svoje inkarnacije – onu desnog kao i onu lijevog centra, poduprta je uvjerenjem da takva rješenja mogu dugoročno pogodovati "društvu" – ili, čak, čovječanstvu kao cjelini. Demokracija pregovara o iznenađujućim preokretima i upravlja kratkoročnim žrtvama. No, naposljetku, svi ostvaruju koristi. Naravno, nemogućnost da se osiguraju win-win rješenja često ima za posljedicu lose-lose situacije. U prvoj polovici prošlog stoljeća bilo je rasprostranjeno uvjerenje da će neuspjeh u osvajanju poljoprivrednog prostora osuditi zemlje na izgladnjivanje. U današnje vrijeme slične se tvrdnje iznose vezano uz energiju. Stvarnost je složenija. Da bi gospodarstva osigurala "win" inkluzivnog rasta, jako bogati bi se također mogli trebati podvrgnuti nekom obliku regulative i oporezivanja, uključujući međunarodna pravila, što bi ih dugoročno koštalo znatnog bogatstva. Iako to ne bi pretvorilo bogate u gubitnike, ne može se poreći da bi oni pretrpjeli gubitak.

Veliki troškovi sukoba
Ono po čemu je liberalno-demokratski pristup u pravu je da gotovo uvijek ima prostora za kompromis. Troškovi modernih sukoba, uključujući domaći politički zastoj, toliko su veliki da čak i pobjednici naposljetku gube.  Nakon nedavnih pogrešnih kalkulacija moramo rekalibrirati vlastite političke radare – to podrazumijeva uvažavanje svih politički izvora interferencija, ne samo onih koji se uklapaju u skladnu priču. Tu bi temeljna razlika u svjetonazoru liberalnih ili socijalnih demokrata i tvrdokornih ideologa, bilo nacionalističkih ili ne, mogla imati najveće posljedice. Ovi prvi trebali bi prihvatiti srednjoročne win-lose situacije, ali uz očuvanje svoje dugoročne vjere u postepene demokratske promjene u svojoj zemlji, radeći istovremeno na podržavanju međunarodnog mira.

© Project Syndicate, 2016.

Komentirajte prvi

New Report

Close