S jedne je strane zatečeno stanje, koje je nemoguće zanemariti i koje samo po sebi jest značajno ograničenje. Dr. sc. Saša Poljanec Borić ukazala je, na primjer, na regionalne razlike, notorna je kvalifikacijska struktura radnika na tržištu koja ne odgovara potrebama investitora (zahtjevima poslodavaca). Tu su uostalom i socijalne razlike i razlike u položaju u društvu (umirovljenici nasuprot zaposlenih). U vezi s tim ograničenjima su i stare recepture, od kojih neke imaju smisla u srednjem odnosno dužem roku. To je ono što se najčešće navodi kad se kaže strukturne promjene.

U prezentaciji Sanje Madžarevic Šujster, glavne ekonomistice Svjetske banke u Zagrebu, fokus je upravo na takvim reformama, na primjer na području tržišta rada i obrazovanje. No, to je misija Svjetske banke. Najveći je problem treći oblik «već vidjenog» koji je dominirao riječima većine političkih i polupolitičkih diskutanata na konferenciji. Riječ je o raspravama koje podsjećaju na situaciju u šahovskoj igri koja se naziva ponavljanje poteza kad se partija obično prekida i završava remijem.

To su diskusije o preraspodjeli, o uzimanju jednima da bi se poticalo druge, o uravnoteženjima, i popunjavanjima rupa, radi sačuvanja socijalnog mira ili ostvarivanja nekih drugih političkih ciljeva. Takva je većina diskusija o hrvatskoj ekonomskoj politici i njih se naprosto ne može izbjeći. Nije ih bilo u izlaganjima uvodničara ni u prijepodnevnom dijelu konferencije, kad se o hrvatskoj situaciji govorilo iz jedne generalne, makroekonomske perspektive, ni u popodnevnom dijelu, kad su raspravljani investicijski potencijali u energetici, poljoprivredi (prehrambenoj industriji) i turizmu.

Medjutim, panelisti, s lijeve i desne strane političkog spektra nisu se dali zbuniti: koji god prijedlog da se pojavi, već bi mu našli ograničenja, a ne snage. Savjetnici premijerke Jadranke Kosor, Željko Lovrinčević i Borislav Škegro, svaki je na svoj način poentirao upravo te političke (politikantske) prepreke. Lovrinčević je izravno odgovorio premijerki Kosor stavom da se ne može vječno tragati za konsenzusom, a Škegro je radikalno predložio promjenu političkog sistema u smjeru eliminacije klijentelističkih političkih snaga, s kojima se neprestano mora trgovati.

To su problemi koalicijskih vlada, rekao je Škegro: Ne može jedna stranka biti nadležna za pojedini gospodarski sektor ili neku društvenu grupu (misleći možda na HSS i Stranku umirovljenika). Korisno je što je Škegro otvorio pitanje političkog sustava kao ograničenje u vođenju ekonomske politike, no njegovo vidjenje stvari svakako treba prodiskutirati. Na primjer, treba razlikovati demokraciju i poulizam: u prvom slučaju riječ je o sustavu, koji je u Hrvatskoj nerazvijen, a kojega Škegro ne problematizira, nego ga uzima zdravo za gotovo, a u drugom je slučaju riječ o politici, koja nije nužno proizvod određenih sistemskih rješenja.

Međutim, konferencija o Novom modelu rasta hrvatskog gospodarstva ipak je bila drukčija, ponajviše kod onih diskutanata koji su se koncentrirali na temu, na novi model rasta. To je posebno došlo do izražaja u popodnevnim sektorskim izlaganjima, koja su bila fokusirana, disciplinirana i konkretna. Implikacije ideja koje su izrečene u tom dijelu rasprave još će trebati pažljivo razumjeti (analizirati). Političari ih u posljednje vrijeme najćešće nastoje anulirati metodom tobožnjeg prihvaćanja i navodnog slaganja sa prijedlozima.

I od ministra Popijača i od premijerke Kosor čulo se da će prihvatiti sve dobre prijedloge, a onda, uobičajeno, započinje odugovlačenje i priča o ograničenjima, prebacivanje odgovornosti na druge, lokalnu zajednicu na primjer, ili čak na drugi resor u Vladi. Ovdje i sad, prije nego što su se slegli svi dojmovi, korisno je naglasiti da je konferencija donijela još jedan potpuni novum, nove ideje, novi pristup, i to u izlaganju doajena ekonomike razvoja profesora Ive Bićanića.

Doduše, Bićanić je opetovano naglašavao da je svoj prilog diskusiji o novom modelu rasta hrvatskog gospodarstva načinio u suradnji s nekolicinom mladih asistenata i talentiranih studenata Ekonomskog fakulteta. Nije suvišno zapaziti da nove ideje, ili barem novi pristup, dolazi od onih koji nisu estradni ekonomski stručnjaci za kojima mediji rutinski posežu.

promo

HEP – čuvar industrijske kulturne baštine Hrvatske

promo

Stručnjaci koji razumiju tehnologiju i poslovanje bit će pokretači nove ekonomije

Gotovo svaki Bićanićev slajd (koji možete otvoriti ovdje) nosio je poruku koju je važno zapaziti. Prije svega, on je predložio da se s palube počiste stare rasprave, koje smo već ovdje spominjali: uravnotežite proračun, ili uklonite prepreke stranim ulaganjima na lokalnoj razini. Ne da te stvari nisu važne, nego je očito da se takva diskusija perpetuira, a ne proizvodi kvalitetan pomak.

Pomnija analiza možda bi pokazala da ponavljanje takvih rasprava čak podupire status quo. Tu se uspostavi jedna ravnoteža argumenata, jedan začarani krug u kojem su najzadovoljniji oni koji su se pozicionirali na suprotstavljenim stranama, iako stalno naoko izražavaju nezadovoljstvo. Sljedeći je važan Bićanićev zaključak onaj o nužnosti selekcioniranja prioriteta: Ne možete imati 100 uspješnih mjera, kaže Bićanić, što automatski asocira na SDP-ove 103 mjere, odnosno na čuveni Vladin power point Program gospodarskog oporavka.

Ne znajući što će Bićanić reći premijerka Kosor se prije njegova izlaganja pohvalila da ima debelu knjigu aktivnosti koje je Vlada provela, no – kao što vidimo – značajniji efekt se ne nazire. Kad se identificiraju loši trendovi i prepreke onda zahvat u tom području mora biti cjelovit i dubok. Bićanić je ponudio jedan niz šokova koji bi možda mogli i trebali potresti Hrvatsku želi li iskočiti iz stagnantne staze u koju se zaplela.

Šok bi, na primjer, bio kad bi guverner Rohatinski objavio da neće intervenirati u tečaj. Šok bi bio kad bi Vlada objavila prestaje sa subvencijama, ili da se država povlači iz investicija. U svakom slučaju on inzistira na ograničenom broju pažljivo izabranih prioriteta u kojima treba načiniti snažan zaokret koji će Hrvatsku protresti iz tromosti i bezidejnosti. Jedna od slabosti na koju se usmjerio, a na koju su ukazali i Velimir Šonje i Sanja Madžarević Šujster u svojim izlaganjima je nizak stupanj efikasnost investicija u Hrvatskoj.

Matematika je pokazala da Hrvatska u usporedbi s drugim zemljama nema značajno manje investicija, ali da su efekti tih investicija na gospodarsku aktivnost značajno slabiji. Pitanje je dakle, što učiniti da se podigne stupanje efikasnosti investicija. Bićanić je također pokazao da državne investicije imaju u kratkom roku pozitivan učinak na rast ali poslije negativan. Rješenje je dakle trivijalno, privatne investicije, i toliko puta ponavljano u hrvatskoj javnosti. Dakle, to nije rješenje, odnosno to nije dovoljno rješenje.

Postoje naime ograničenja za postizanje zadovoljavajuće efikasnosti i privatnih investicija. Prvo je pitanje koliko su Hrvati uopće skloni poduzetništvu. Zatim, jesu li poduzetnici izrasli u devedesetima oni koji mogu načiniti zaokret. Treći je problem to što struktura usmjerava hrvatske poduzetnike na rentijerstvo, a ne na inovaciju. Napokon, četvrti problem, problem koji sve prije spomenute nekako sintetizira je činjenica slabog i neefikasnost seljenja kapitala u Hrvatskoj, problem neefikasne alokacije resursa.

To je pravi fokus Bićanićeve diskusije, problem kojemu se u svojoj raspravi posvetio i Velimir Šonje, a dotakli su ga i drugi diskutanti (Škegro i Lovrinčević). Hrvatsko je gospodarstvo nedinamično; problem je u ulascima ali i izlascima s tržišta. Tu nije riječ o administrativnim teškoćama kod osnovanja firme na kojima javnost to više inzistira što je manje upućena u cjelinu. Kudikamo veći problem su izlasci s tržišta koji se često zapletu u labirintima stečajnih upravitelja. Takva institucionalna praksa odbija vjerovnike i partnere koji su onemogućeni i bilo kakvoj razumnoj procjeni rizika. Medjutim, poboljšanje u tom području još se uvijek svodi na usavršavanja administrativne infrastrukture.

Neke su prepreke efikasnoj alokaciji kapitala, odnosno podizanju efikasnosti investicija, duboko su ukorijenjene. Bićanić je to ilustrirao primjerom poljoprivrednika koji uzgaja deset krava, ali mu ne ide i trebao bi se prebaciti na primjer u voćarstvo, koje ima perspektivu. Rješenje za takve probleme Šonje vidi u razvitku niza instrumenata na tržištu kapitala. Škegro se pohvalio poreznim sustavom iz devedesetih, koji je prema njegovoj tvrdnji, upravo bio prilagođen efikasnoj selidbi kapitala.

Ipak, sila zakon mijenja. Umjesto što kukaju da im se pomogne u njihovoj neproduktivnoj djelatnosti, koja god da je u pitanju, hrvatski poduzetnici trebali bi istražiti i zahtijevati preduvjete koji bi im omogućili lakše zaključenje neproduktivnog i start izglednog posla. Nije samo radna snaga inertna i izvan vremena. Pitanje je imaju li hrvatski poduzetnici vještine, sklonosti i upornosti da pokušavaju, istražuju prilike i preuzimaju nove rizike, koliko ih sustav na to prisiljava, ili ih održava u klijentilističkoj (rentijerskoj) poziciji. Tu je i problem financijskog sektora: koliko je regulatorno ograničen, a koliko ograničen tržišnim okolnostima da istražuje i podupire nove inicijative.

Pogledaju li se koje su najveće hrvatske firme, gotovo sve one vuku porijeklo još iz socijalizma, samo su sad u drugom aranžmanu. Pitanje je, dakle, je li privatizacija uopće provedena, odnosno je li to uopće bila privatizacija, za koju Škegro neprestano – i na ovoj konferenciji – tvrdi da je spasila Hrvatsku. Preciznije bi bilo reći da ju je sačuvala, odnosno da je ondje gdje je bila spasonosna zapravo sačuvala zatečeno stanje od daljnje erozije.

Onaj ključni zaokret, taj jedan nužni prioritet, mogao bi biti neki skup suvislih i pažljivo izabranih mjera koje bi dinamizirale poduzteništvo. Zapravo ih ne bi bilo teško razraditi. Uključivale bi i šok subvencija, i administrativno usavršavanje i novu financijsku regulativu i kudikamo bi boje pogodile problem nego modeli A, B, C koji u stvari održavaju postojeće stanje.

Zaključak

Konferencija Novi model rasta zapravo je sasvim dobro uspjela. Ponudila je presjek recentnih ideja o mogućnostima zaokreta. U prvoj su grupi razmišljanja koja zapravo održavaju status quo, dosadni tupež, koji se vrti u začaranom krugu. U hrvatskoj javnosti takva razmišljanja dominiraju, pa ih se nije moglo izbjeći ni na konferenciji. U drugoj su grupi ideje koje su vrijedne, koje zahtijevaju dugotrajnu i upornu implementaciju vješte i kvalitetne administracije, kakvu hrvatska nije izgradila.

Napokon, pojavile su se i inovativne ideje o tome da Hrvatsku treba protresti nekim skupom fokusiranih zahvata. Naravno, već na samoj konferenciji naišle su na otpor i suprotstavaljanje upravo onih koji čuvaju status quo. Najteže se riješiti starih ideja, citirao je Bićanić Keynesa.

Željko Ivanković, glavni urednik Banke