Samodostatnost proizvodnje povrća u RH na razini je 65 posto, a u posljednje dvije godine proizvodnja svih kultura povrća održava se na tom postotku, što uključuje i razinu proizvodnje rajčice i krastavaca dok smo blizu samodostatnosti u proizvodnji kupusa (99%).

Proizvodnja je prošle godine iznosila 178.787 tona povrća (bez krumpira) na površini od 9420 hektara, a vrijednosti proizvodnje bila je 729 milijuna kuna.

Najvažnije povrtne kulture u proizvodnji su kupus sa 18 posto udjela, luk i češnjak s 14%, rajčica s 13% te lubenice i dinje s 12% i paprika s devet posto udjela.

Na ovih pet kultura otpada više od 65 posto ukupne komercijalne povrtlarske proizvodnje za tržište, pojašnjava konzultantica Zvjezdan Blažić.

Novi podaci Državnog zavoda za statistiku o proizvodnji povrća u 2017. godini pokazuju da ona oscilira iz godine u godinu, ovisno o vremenskim prilika ili interesu proizvođača za proizvodnju pojedinih povrtlarskih kultura. Tako smo prošle godine povećali proizvodnju rajčice za 10.516 tona, a rast kod proizvodnje krastavaca i kornišona iznosio je gotovo 2800 tona.

Proizvodnja mrkve bila je oko 4500 tona manja, a kod proizvodnje luka (crvenog i bijelog) imali smo pad od 7531 tonu. Najveći pad bio je u proizvodnji krumpira; sa 193.962 tona iz 2016. pali smo na 156.089 tona u prošloj godini. Stručnjaci kažu kako udio povrtlarstva raste u ukupnoj poljoprivrednoj proizvodnji, ali ne dovoljno, te povrće u poljoprivrednom outputu čini tek oko pet posto. Proizvodnjom povrća bavi se oko 39.000 poljoprivrednih gospodarstava, a prosječna veličina površine iznosi 0,32 hektara što rezultira niskim prirodom po hektaru i niskom konkurentnošću. Za razliku od domaće proizvodnje koja oscilira, uvoz iz godine u godinu raste, pa smo u prošloj godini u robnoj razmjeni imali deficit u iznosu od 93,7 milijuna eura. Stručnjaci ističu kako su najveći problemi u proizvodnji povrća usitnjenost zemljišta, mala prosječna veličina povrtlarskih gospodarstava i njihova slaba ekonomska snaga, a tu je i neudruženost i neorganiziranost proizvođača.

Fragmentirana proizvodnja smanjuje dostupnost tržišta, zbog čega je potrebna bolja vertikalna integriranost, a u proizvodnje su prinos niski dok smo i tehnološki na niskim granam, a nema dovoljno suvremenih praktična znanja. Važno je naglasiti da imamo nedovoljno površina s navodnjavanjem i uređenim vodnim režimom, a preveliki je udio sivog tržišta, istaknuto je nedavno na skupu povrćara u Martinu na Muri.

Međutim, ovaj sektor ima potencijal jer je domaća potražnja veća od proizvodnje, a moguće je i povezivanje s turizmom, dok su domaći potrošači skloni kupovini domaćeg povrća.