Novi pravilnik o određivanju cijena lijekova i moguće reperkusije na zdravstveni proračun u fokus su stavili odnos dvojice ključnih ljudi u sustavu zdravstva, pa se tako sve glasnije govori o nedostatku komunikacije između ministra zdravlja Rajka Ostojića i ravnatelja Hrvatskoga zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) Siniše Varge.

Ovakav odnos, smatraju mnogi, loš je za sve jer i ono što je dobro dolazi u pitanje, a istodobno se reforme ne provode ili se provode puževim koracima, što rezulitra novim dugovima ionako opterećena sustava. I onime što je najvažnije za pacijente: nesigurnošću u pristupu zdravstvenim uslugama. Podijeljena mišljenja, čini se, imaju i o tome tko treba provoditi postupke objedinjene javne nabave, tko treba i na koji način upravljati listama čekanja i trebaju li sustavu privatne zdravstvene ustanove.

"Problem je princip prema kojem se u posljednjih 20 godina u zdravstvu, ali i u drugim segmentima države, biraju ključni ljudi. Naime, to što je netko dobar liječnik ili stomatolog ne znači i da će dobro voditi sustav težak 22 milijarde kuna. Mislite li da bi neku manju banku koja je toliko vrijedna mogao voditi neekonomist, odnosno netko bez menadžerskih znanja, netko tko ne zna upravljati rizicima, oplođivati novac? Ista je stvar i sa zdravstvom, kojim je danas najteže upravljati. Naime, nije dovoljno da promijenite jednu ili dvije varijable u jednadžbi, pa da sustav funkcionira, u zdravstvu je riječ o barem sto nepoznanica sa kojima se treba znati nositi", kaže Nikica Gabrić, vlasnik Klinike Svjetlost. Moguće je da problem počiva u podjeli odgovornosti i poslova između Ministarstva i HZZO-a, kaže drugi naš sugovornik. Financije su, naime, u rukama HZZO-a, kojim formalno upravlja Varga, a neformalno predsjednik Upravnog vijeća Marijan Cesarik, inače Ostojićev zamjenik. Usto, kaže, sve ključne odluke HZZO-a u konačnici odlaze na odobrenje ministru. Pa se tako ne jednom dogodilo da Ministarstvo povuče već usvojene odluke, kao što je bio slučaj s ugovorima HZZO-a s privatnicima ili liječnicima obiteljske medicine te odluke o sanaciji.

Dobar primjer lošeg upravljanja je i objedinjena javna nabava, koja je pompozno najavljena prošlo ljeto, ali većina postupaka još nije završena. To samo govori da ljudi u Ministarstvu, kažu upućeni, nisu ozbiljno shvatili posao i da su banalizirali pripreme. Sličan je primjer i sanacija dugova, kojom je ministar financija Slavko Linić želio svesti rokove plaćanja u 60 dana, no ministar Ostojić tome se usprotivio. Bilo je i logično, kaže naš sugovornik, jer plaćanje dugova bez reformskih mjera koje je Ministarstvo trebalo donijeti nema smisla. Naime, bez ozbiljnih zahvata u bolničkom sektoru dugovi će i dalje rasti, a prema nekim procjenama, do kraja godine i na milijardu kuna. Stoga i ne čudi da će HZZO, kažu upućeni, za iduću godinu tražiti proračun za zdravstvo u iznosu od 26 milijardi kuna.