Hrvatska troši za lijekove na recept manje od 100 eura po stanovniku, pri tome je još poraznije da je učešće cjelokupne domaće farmaceutske industrije ispod 30 posto. Objektivno, novac koji se izdvaja za lijekove na recept je nedostatan. Mi liječnici, koji smo odgovorni za stabilnost sustava i kroz vlastitu materijalnu odgovornost, imamo itekako velike teškoće da izbalansiramo potrebe pacijenata i granice nametnute od HZZO. Po osiguraniku smijemo propisati od 120 kuna godišnje (10 kuna mjesečno) do najviše 1670 kuna godišnje za pacijente starije od 65 godina. Za najstarije i najbolesnije HZZO dozvoljava oko 140 kuna mjesečno, a to dostaje tek za dvije kutije modernih lijekova za tlak.

Pitam se odakle takva haranga na farmaceutsku industriju? Nije li baš ta grana privrede sve donedavno bila naš ponos i po uređenosti i po dostignućima, po stručnosti kadrova, po fleksibilnosti, suradljivosti sa društvenom zajednicom. Nije li ta moderno gospodarski organizirana privredna djeltnost trebala biti uzorom i drugim djelatnostima i po ulaganjima u istraživanja i razvoj, u stručno usavršavanje djelatnika i moderni aktivan marketing. Kome je u interesu da se diskreditira domaća farmaceutska industrija, umjesto da se razvija na dobrobit svih nas i davalaca i primalaca zdravstvenih usluga. Hoćemo li jeftinje proći ako postanemo potpuno ovisni o uvozu lijekova koje sada proizvodimo ili neke proizvodnje tek usvajamo? Nije li farmaceutika propulzivna proizvodna grana privrede koja treba podršku i zaštitu u odnosu na nelojalnu konkurenciju iz svijeta? Je li samopromocija i stjecanje publiciteta opravdan razlog da se gotovo politikantskim objedima obezvrjeđuje trud vrijednih i stručnih ljudi koji se muče da naša zemlja u zdravstvenim pokazateljima bude u Europi. Ulažemo napore da postignemo terapijske uspjehe koji ponekad izostaju, ali ne zato što ljude varamo nego zato jer nije lako postići željene ciljeve. Mi koji svakodnevno svjedočimo patnje bolesnika zajedno s njima cijenimo blagodeti modernih lijekova. ‘Spasitelji’ sugeriraju kako su liječnici korumpirani i neosjetljivi za teškoće koje nastaju kao posljedica medikalizacije. Poznato je da među liječnicima ima onih koji su podložni ‘modi’ u propisivanju određenih preparata. Ali propisivanje svojedobno ceporeksa ili sumameda ili danas klavocina dovoditi u direktnu vezu s korumpiranošću liječnika je obično podmetanje. Da postoje klinička istraživanja koja najčešće provode medicinski autoriteti koji za svoj rad budu honorirani i to je opće poznata činjenica. U tom području ima nekorektnosti, nejasnih slučajeva, ili jasnih slučajeva korupcije. Oni imaju svoje ime i prezime i normalno je da se tako i tretiraju, a ne kao blaćenje struke. Jedan od stručnjaka za ‘tuđi’ posao nudi kao rješenje protiv korupcije i racionalizaciju ‘lijek prvog izbora’ za jednu bolest, ali bez napomene tko bi bio taj koji bi određivao ‘lijekove prvog izbora’ za sve druge bolesti. No, u svemu najviše iritira napad na ostvarivanje dobiti.

Zar dobiti danas nije dokaz uspješnosti i kvalitete, cilj stručnih i profesionalnih aktivnosti? Ima li HZZO pravo stavljati domaću farmacutsku industriju u nepovoljniji položaj kroz ograničenja i strožiji nadzor negoli strane kompanije? Umjesto poticanja i favoriziranja domaće proizvodnje lijekova događa se suprotno. I da zaključim: u Hrvatskoj ne postoji hipermedikalizacija pučanstva. Novac koji se izdvaja za lijekove daleko je ispod prosjeka EU. Nekorektno je radi samopromocije blatiti struku. Korupciju treba sankcionirati kao i drugdje u društvu – imenom, prezimenom i slučajem. Domaća farmaceutska industrija treba potporu i poticanje na razvoj i ima pravo na legalno ostvarivanje dobiti. Pozivam kolege liječnike da favoriziraju domaće proizvođače lijekova kad god i gdje god mogu jer to čine sve zemlje u okruženju. Pacijentima poručujem da ih mi liječnici nastojimo liječiti najbolje što možemo i da korupcija nikad nije bila niti će biti glavni faktor u načinu liječenja.

Marijan Balen