Dosta često u medijima i javnosti navodi se kako je hrvatski porezni sustav nepravedan, nedovoljno opterećuje bogate i pretjerano siromašne.

Ponekad se u takvim navodima pokazuje nedovoljno nepoznavanje uloge poreznog sustava kao i stvarnog stanja u Lijepoj našoj. Porezi su cijena javnih dobara koje svakodnevno koristimo. Osnovna svrha im je da prikupe dovoljan iznos javnih prihoda za pokrivanje razumne visine javnih rashoda. Između pojedinih zemalja članica EU porezni se sustavi – u pogledu značenja pojedinog poreznog oblika, broja stopa, poreznih izuzeća i slično – znatno razlikuju, pa se stoga teško može govoriti o prosječnom stanju u EU. Usprkos tim temeljnim razlikama postoji iznenađujuće međunarodno jedinstvo o obilježjima koje mora imati porezni sustav da bi bio dobar ili loš.

Pretjerana progresija nepravedna
Poznato je da korištenje poreza u svrhu upravljanja gospodarstvom i ublažavanje socijalnih razlika značajno utječe na kvalitete poreznog sustava, da porezne subvencije i ostale povoljnosti i privilegije izazivaju teškoće, da su porezi na temelju obračuna i uključivanja svih izvora (bez izuzetaka, tako da je što šira porezna osnovica) i niskih stopa dobri porezi, a da je previsoka progresija nepravična jer ne zahvaća bogate koji joj mogu pobjeći. Sjetimo se samo gdje žive (ne samo hrvatski) najbolje plaćeni športaši, odnosno je li sunce kneževine Monaka toliko toplije od susjedne Francuske ili nedaleke Italije. Gotovo ne postoji dvojba o tome da bi porezni sustav trebao biti pravedan i jednako opterećene poreznim obveznicima. Ipak, kod definiranja pravednosti postoje dva najvažnija i oprečna pristupa: načelo porezne snage – prema kojem bi bogatiji trebali plaćati više, i načelo korisnosti – plaća se za usluge koje država pruža. Kod porezne snage polazi se od stava kako su zadani ukupni potrebni javni prihodi pa se od svakog poreznog obveznika traži da pridonese u skladu sa svojim dohotkom ili imovinom. Suvremena doktrina porezne snage je nastala pošto je uznapredovao predstavnički tip vladavine i proširile su se prihvaćene funkcije države. Suprotni je pristup načelo korisnosti kada se od države kupuje pojedino javno dobro – na primjer javna rasvjeta na ulici. Tada nema razloga da bogatiji plaćaju više, kao što ne plaćaju više za pojedina privatna dobra (na primjer, kruh u pekarnici) ili javna dobra (cestarinu na autoputu). Ljudi bi prema tom potonjem pristupu trebali plaćati onoliko koliko koriste javno dobro. Usprkos navedenim suprotstavljanjima, fiskalni se teoretičari često vraćaju na Adama Smitha i njegov navod kako bi svaki porez morao biti tako osmišljen da izvuče i zadrži izvan džepova naroda što je manje moguće, mimo i povrh toga što donese u državnu riznicu. Drugim riječima, oporezivanje mora biti jednostavno i za poreznu upravu i za porezne obveznike. Osim što je pretjerana progresija nepravedna jer ju lako izbjegavaju najbogatiji, već sada prema navodima Ivice Urbana (Newsletter Instituta za javne financije br. 23) progresivnost poreza na dohodak u Hrvatskoj je visoka u usporedbi s ostalim zemljama i rasla je tijekom promatranog ispitivanog razdoblje od 1997. do 2004. godine. U kasnijem radu navedeni autor (Newsletter Instituta za javne financije br. 47) vrlo argumentirano pokazuje kako bogatiji već sada u Hrvatskoj snose najveći dio tereta poreza na dohodak.

Omogućiti ljudima da zarade
Možemo podsjetiti kako porezi ne bi trebali obeshrabrivati pojačane radne napore, što bi gotovo sigurno uzrokovalo daljnje pojačanje visoke porezne progresije poreza na dohodak. Porezni sustav treba biti što jednostavniji, predvidiv i sa što manje promjena. Najkraće rečeno, država svojom poreznom politikom treba biti ponajviše usmjerena na stvaranje mogućnosti da ljudi rade i zarade, a što manje bi se trebala baviti preraspodjelom postojećeg bogatstva u društvu.

Predrag Bejaković, Dr. sc. stručni je suradnik u Institutu za javne financije i član Redakcijskog savjeta Poslovnog dnevnika