Odavno sam napustila ideju da ću imati ravnotežu privatnog i poslovnog života kako to propisuju stručnjaci i savjetuju prijateljice i mame – raditi 8 sati dnevno, imati barem sat vremena samo za sebe, uvijek naći vremena za kavu s prijateljicama, puno boraviti na svježem zraku i obvezno nedjeljom ručati s roditeljima. Moja ravnoteža nema definiciju, ona nije poznati obrazac balansa između privatnog i poslovnog života, već zdrava mješavina onoga što radim, čime se bavim, u što vjerujem i s kime se družim.

Otkada radim, a tome ima već gotovo petnaest godina, potpuno se unosim u svoje obveze i odgovornosti. Na pozicijama koje imam i u okruženjima u kojima radim imam se mogućnost izraziti i biti svoja. Zbog toga posao i obveze za mene nisu opterećenje, već mjesta na kojima se ostvarujem. Za mene nema tipičnoga radnog dana i gotovo nikada iste stvari ne radim u isto vrijeme. Usudim se ukrasti sat vremena tijekom dana i popiti kavu s prijateljicom, praviti se da nije utorak ujutro i da možemo čavrljati o školi i vremenu kao da sjedimo na plaži i imamo sve vrijeme ovog svijeta. Svakih desetak dana sam na poslovnom putu, uvijek negdje drugdje, bliže ili dalje, u gradu koji me poznaje ili na destinaciji koju otkrivam. Bez obzira na to, odvojim sat-dva ili tri da osjetim mjesto i ljude, da osim sastanaka i obveza mogu doživjeti komadić povijesti i miris te kulture. Imam sreću da imam tim koji je puno više od samo grupe vrhunskih profesionalaca. Kako svi na poslu provodimo uvijek više od osam redovnih radnih sati, prečesto i više nego što ćemo ikada provesti sa svojim obiteljima, prijateljima i djecom, svi u naše radno okruženje unosimo djeliće svoje sreće i stvaramo atmosferu koja nam omogućuje da se na poslu osjećamo dobro. Zato za mene posao nije “samo posao” niti je privatni život djeljiv od onoga što, kako i koliko radim. Možda zbog svega toga toliko malo spavam, viđam se s prijateljicama rjeđe nego što bih htjela, šećem prirodom kada pada lišće i izlaze prvi šafrani, a roditelje vidim prerijetko. Ali upravo zbog toga što sam svjesna koliko je svega toga malo, rijetko ili nedovoljno biram u svakom trenu uživati punim plućima, biti nazočna i dati maksimum. I zato uvjereno mogu reći da živim “mješavinu” poslovnog i privatnog života zbog koje sam istinski sretna, ispunjena i ostvarena.