Najnoviji film Kathryne Bigelow “Narednik James” na nedavnoj dodjeli prestižnih nagrada Američke filmske akademije osvojio je čak šest Oscara od devet nominacija. Film tematizira gorku intimu pirotehničara bombi u neprekidnom iračkom ratnom području, i to pod krilaticom rat je droga – adrenalinska bomba. Scenarij je inspiriran stvarnim događajima napisao Mark Boal, kojima je svjedočio kada je bio stacioniran u jednoj specijalnoj jedinici u Iraku.

No tko su tzv. psi rata: vojnici, novinari, snimatelji? Odgovor je zapravo jednostavan – svi oni, samo s različitim ciljevima. Vojni plaćenici vjerojatno spadaju u jedno od najstarijih muških zanimanja na svijetu. U povijesti je među najpoznatijim vojskama sastavljenim od plaćenika bila ona Aleksandara Velikog koji se oslanjao na unajmljenu snagu dok je osvajao tada poznati svijet, Kartaga nikada ne bi došla pred Rim i umalo ga osvojila bez velikog broja unajmljenih vojnika. Danas je švicarska garda medijski najpoznatija vojska plaćenika, koja više od 500 godina čuva Papu u Vatikanu. Ni profesija ratnih izvjestitelja također nije nova, oni datiraju još od doba Antike. Tukidid (460 – 395 g. prije Krista) možda je najpoznatiji “ratni izvjestitelj” koji je pisao o Peloponeskom ratu. Posao vojnih plaćenika i onih medijskih ima mnogo dodirnih točaka: i jedni i drugi “nose glave u torbi”, odgovaraju svojim nadređenima, izvršavaju dobivene zadatke i dobivaju bogate financijske koristi od toga što rade. Osim toga zajedničko im je da su i jedni i drugi dobrovoljno otišli u ratna područja. No postoje i drugi motivi osim financijskih. Mali dio vojnika i ljudi iz medija doista odlazi u takva područja zbog moralnih uvjerenja. Prvi kako bi pomogli obrani nekog naroda ili zemlje, a drugi kako bi proširili “sliku” o stanju u svijetu. No najveći dio odlazi u ratom zahvaćena područja zbog adrenalina i herojstva. Neizvjesnost, napetost ili prepričavanje herojskih priča za većinu spomenutih je stil života. I doista, takve su osobe spremne provoditi godine i godine (ako ne stradaju) u raznim područjima svjetskih ratišta.

Hrvati zbog rata vrlo poželjni
Iako postoji stereotipna slika o “ratnim psima” kao tetoviranim snagatorima izbačenim iz regularnih vojski (Rambo, op. a.), to danas nije tako. Moderni plaćenici sve su češće vojno visokoškolovane osobe koje posluju preko tvrtki, a službeni im je naziv “savjetnici za sigurnost”. Takve tvrtke posluju prema svim modernim pravilima suvremene ekonomije: imaju marketing i urede, a njihove usluge sve češće traže vlade mnogih zemalja koje žele poboljšati vlastite snage, rekonstruirati neke dijelove vojske ili dobiti tehničke i taktičke savjete. Naravno, cjelokupna “usluga” takvih tvrtki podliježe velikoj diskreciji kako i priliči u poslovnom svijetu. Među tako velike globalne tvrtke ubraja se i MPRI (Military Professional Resources Incorporated), tvrtka koja je hrvatskoj javnosti poznata jer je njezine usluge početkom devedesetih naručilo hrvatsko vrhovodstvo s Gojkom Šuškom kao posrednikom za vojnu obuku gardijskih brigada – profesionalnih jedinica Hrvatske vojske. Svakako vezano za rat u Iraku treba spomenuti i sada već zloglasnu privatnu zaštitarsku agenciju Blackwater, čije usluge su koristili pripadnici CIA-e i specijalnih američkih postrojbi. Službeno, Blackwaterovi agenti imali su zadatak čuvati operativaca CIA-e i pripadnika specijalnih postrojbi te su smjeli koristiti oružje samo ako budu napadnuti, ali u praksi su sudjelovali kao ravnopravni članovi timova koji su se borili s pobunjenicima. Jeremy Scahill, novinar The New York Timesa, strastveni istražitelj i kritičar te tvrtke autor je knjige o “najmoćnijoj svjetskoj plaćeničkoj vojsci”, te na više od 500 stranica svjedoči o rastu i vladinim vezama kompanije koju je 1997. osnovao Erik Prince s Alom Clarkom, bivšim operativcem CIA-e. Prince je od obiteljskog naslijeđa kupio močvarno područje površine 24 četvorna kilometra u Sjevernoj Karolini i napravio kamp za trening 40.000 plaćenika. Danas tvrtka ima avijaciju, a među zaposlenicima su bivši Pinochetovi vojnci te ratnici s južnoameričkih, afričkih ili balkanskih ratišta. Agencija Blackwater nakon objavljivanja knjige promijenial je ime u ‘’Xe’’ i nastavila se baviti istom djelatnošću.Prema procjenama u Iraku je angažirano čak više plaćenika od broja regularnih vojnika. Naravno, među njima ima i stotinjak Hrvata koji zarađuju svoj “krvavi” novac. U svijetu “sigurnosnih” agencija vrlo su cijenjene usluge “zaposlenika” sa “svježim iskustvom”, dakle iz zemalja koje su nedavno imale rat, poput ratova na području Balkana. No među plaćenicima u Iraku ima i četiri tisuće Nijemaca koji zarađuju između 700 i 1000 eura na dan. Čini se da vlade diljem svijeta sve manje u opasnost žele slati vlastite regularne vojnike, stoga je posao plaćenika djelatnost koja u globalnoj recesiji raste.

Gine sve više novinara
Ratni reporteri često se nazivaju junacima svjetskih ratišta, no i tu postoje stereotipi (prema romantičnim filmovima o nepristranim osobama i profesionalcima koji ganuti sudbinom pojedinca odaberu “pravu stranu”). Svijet je za ratne reportere opasniji nego ikada prije, osobito one u Iraku i na Srednjem istoku. Prema organizaciji Reporteri bez granica, koja bilježi napade na novinare, irački rat je smrtonosniji od Drugoga svjetskog rata. Čak 79 reportera i medijskih predstavnika ubijeno je u Iraku nakon 2003. godine. Usporedbe radi, tijekom vijetnamskog rata ubijena su 63 reportera. Analitičari smatraju da je tako velik broj mrtvih u Iraku zato što su novinari, kako bi izvještavali o vojnim operacijama, stavljani unutar vojnih jedinica češće i više nego u prethodnim sukobima. Kada putuju s vojnim jedinicama, reporteri preuzimaju iste rizike kao i vojnici. Prema podacima Međunarodne agencije za sigurnost medija (INSI) prošle je godine u svijetu poginulo više od 130 novinara i ona je prema tome bila jedna od najgorih u povijesti.