U Jadraskome moru svakodnevno se kreće nekoliko desetaka tisuća morskih pasa, no šansa da vas napadne morski pas jednaka je onoj da dva puta zaredom osvojite ‘jack pot’ na lutriji. Ihtiolog Alen Soldo iz Instituta za oceanografiju u Splitu kaže da se u Jadranskome moru može vidjeti morske pse jer ih u našemu moru obitava čak 29 vrsta, od kojih su samo dvije potencijalno opasne za čovjeka – psina dugonosa, koja je na hrvatskoj strani Jadrana posljednji put viđena 1970. godine kod Mljeta i velika bijela psina, koja je prošlu jesen na Visu, u vrijeme zahlađenja susjedskih odnosa sa Slovenijom, ozlijedila upravo slovenskog ronioca. Godine 2007. navodno je dva puta viđena u sjevernom Jadranu (još možda procuri informacija da naša obalna straža trenira pse za diverzije u Piranskom zaljevu).

Napadi
Iako se isprva napad na slovenskog ronioca smatrao preuveličanim, ‘doktor za pse’ Soldo, kako se u šali predstavlja, kaže da je na temelju medicinskog vještačenja KBC-a Split, u kojem je pronađen komad zuba, utvrđeno da je zaista bilo riječi o velikoj bijeloj psini. ‘Sam pas nije išao ugristi ronioca, nego je ronioc za pojasom imao gofa od pet kilograma kojeg je netom prije ulovio pa je morski pas išao na ribu’, kaže Soldo i dodaje da je morska psina zaista napala ronioca, on ne bi imao izglede. Samih morskih pasa u Jadranu bilo je znatno više do sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada još nismo imali izgrađene flote tunolovaca (imali smo Galeba), nego su one hvatane u kaveze u blizini kopna, a morski psi se u Mediteranu kreću za jatima tuna. Danas je situacija drukčija, oni obitavaju dalje od kopna, a šanse da ga se zaista vidi nešto su veće kod najudaljenijih otoka, Visa i Jabuke, dok je najmanja šansa u sjeverenom Jadranu jer tuna tamo gotovo i nema. Stoga tko se “morskog psa boji još” neka izbjegava spomenute otoke i pronađe smještaj u Istri ili na Kvarneru, i tješi činjenicom da su u proteklih godina napadnuti samo strani turisti. Veliki bijeli pas se inače hrani sisavcima – tuljanima i morskim lavovima, ali kako ih u Sredozemlju nema, hrane se tunom. ‘Tune se zadržavaju na srednjem Jadranu, i to samo na otvorenome moru, a da je ta pretpostavka točna, dokazano je 2003. godine kada su 15 milja jugoistočno od otoka Jabuke ribari koji su lovili tunu u mrežu ulovili velikoga bijelog psa dugog 5,7 metara”, kaže Soldo. Posljednji se smrtonosni napad velikog bijelog psa na čovjeka na hrvatskoj strani Jadrana dogodio 1974. kad je napao njemačkog turista pokraj Omiša i od tada do napada lani na slovenskog ronioca nije ih bilo. Svima je poznat istančan ukus njemačkih i čeških turista za obuću za ulazak u more, čiji se dizajn možda nije svidio morskom psu, pa ni ta mogućnost do danas nije odbačena. Postoji i teorija zavjere po kojoj je pjesma “Da mi je biti morski pas”, koju je nekoliko godina poslije izvodio Matko Jelavić s grupom “Metak” bila poruka Nijemcima, dakle zapadnim saveznicima, kao odgovor na pritisak na nesvrstane.

Napadaju samo strane turiste
Zanimljivo da nijedan Hrvat u povijesti nije imao bliski susret s morskim psom, oni zasad, čini se, napadaju Slovence i Nijemce, i to samo muške pripadnike. Dame, kupajte se slobodno gdje god želite! Ljudi vrlo često mogu pomiješati veliku bijelu psinu s gorostasnom psinom, no ona se hrani planktonskim račićima, potpuno je bezopasna za čovjeka, a može narasti i do dvanaest metara. ‘Potkraj lipnja i početkom srpnja uobičajeno je da se u sjevernom Jadranu pojavljuju mladi primjerci gorostasne psine dugački oko tri do četiri metra jer tada je u tom dijelu Jadrana mnogo planktonskih račića kojima se hrane’, objašnjava Soldo i navodi primjer kada su prije tri godine istarski ribari u mrežu stajaćicu ulovili gorostasnu psinu dugačku sedam metara i pustili je. Da ne mislite da je riječ o ribičkoj priči, sve su ovjekovječili fotoaparatom. U Jadranskome moru stalno obitava još šest ili sedam vrsta morskih pasa koji mogu dosegnuti tu dužinu, a hrane se manjom ribom, račićima i glavonošcima te nisu opasni za ljude. Iako ljudi pogrešno misle da su napadi morskih pasa u drugim morima ili oceanima svakodnevica, to nije točno. Soldo napominje da najviše ‘opasnih’ morskih pasa ima u Indijskom oceanu i na jugu afričkoga kontinenta. Upravo je vrsta morskog psa – ‘bik’ najodgovornija za napade na ljude na istoku Afrike gdje se na mjestima u blizini plaža vrlo uspješno morski psi zaustavljaju mrežama. Preciznije, ‘bik’ je bilo najodgovorniji za napad na ljude na istoku Afrike, ali i tako je veća šansa da vas napadnu somalski gusari.

Ljudi ubijaju morske pse
‘Na jugu Afrike i nema toliko puno kupača za razliku od Australije gdje ih zbog toplijeg mora ima dosta i gdje nema mreža ispred plaža’, kaže Soldo i zaključuje da se u svijetu u prosjeku godišnje dogode jedan do dva smrtonosna napada morskih pasa na ljude, što je neusporedivo s primjerice brojem smrtnih slučajeva od pčela u Aziji – koji se godišnje penje do 40. Morski psi smatraju se pripadnicima tzv. K-vrsta. U te vrste spadaju sve životinje kojima je karakteristika spor rast, malo potomaka, kasno spolno sazrijevanje i dugotrajan život. Uz te biološke osobitosti, predatori su koji nemaju prirodnog neprijatelja Od danas poznatih 479 vrsta čak oko 100 vrsta morskih pasa spada u komercijalne, one koji se love u gospodarskom ribolovu. Zbog velikog izlova i ugroženosti velikoga bijelog morskog psa u južnoj Africi, od 1991. zabranjeno je ubijanje te vrste. Ta je zabrana nakon toga uvedena i u SAD-u, Australiji i drugim zemljama. Velika bijela psina i gorostasna psina zaštićene su i u Sredozemlju, i to Barcelonskom konvencijom iz 1996. godine, koju je potpisala i Hrvatska.Za podsjetnik, do kraja pedesetih godina prošlog stoljeća u bivšoj državi isplaćivala se nagrada za ulovljene morske pse. ‘Godine 1956. to je ukinuto, ali razlog prestajanju isplaćivanja takve nagrade nije bila iznenadno razvijena svijest o pogubnosti takve odluke, već nešto mnogo prozaičnij – nedostatak novca u budžetu’, zaključio je Soldo.

Tunolov

Više tune za morske pse
Počeo je lovostaj na tune, što znači da postoji veća šansa da morski psi kod nas budu viđeni. Za paničare (muškarce naravno) najpametnije je pratit uredbe Ministarstva mora i redovno pratiti količine ulovljene tune, i proglašenju lovostaja. Jer kada prestane lov na tune, morski psi imat će veći izbor riba na jelovniku i manja je šansa da za međuobrok izaberu upravo vas. To je možda zapravo pravo vrijeme za odlazak na godišnji. Smanjenje kvote izlova tune loša je vijest za ribare, no dobra za ‘pasobojazne’, morske pse i očuvanje maritimnog bogatstva.

Fobija

Filmska industrija kumovala iracionalnom strahu
Strah je prvi osjećaj koji se javi u većine ljudi pri spomenu ili pogledu na sliku morskog psa. Krvožedni, bezosjećajni ubojica, ljudožder koji jede sve na što naiđe na svom putu, to je slika koja se razvila u ljudskoj svijesti posljednjih desetljeća ponajprije zahvaljujući ‘Raljama’ Stevena Speilberga. Psihoterapeutkinja Ines Ban iz Centra za psihoterapije PSYHIKA kaže da strahovi od morskih pasa spadaju u iracionalne fobije, koje su najčešće vezane za strahove od drugih životinje (primjerice psa ili pauka), a u odraslih ljudi ‘vuku’ se još iz ranog djetinjstva. ‘Svi takvi strahovi su izliječivi, nastaju u neprilagodbi na proces odrastanja, a vezani su za separaciju i odvajanje od roditelja’, kaže Ban i dodaje da najčešće takvi strahovi ostaju u ljudi koji se ne mogu prilagoditi novonastalim situacijama.