Lokalna samouprava (ne) smije biti suvlasnik radija, novina i televizija

Autor: Saša Vejnović , 23. ožujak 2007. u 06:30

Usvoje li se kritike OESS-a u vezi vlasništva države u medijima, Hrvatska bi mogla ostati bez 40-ak radiopostaja i nekoliko desetaka novina

Usvoje li se kritike OESS-a o neprihvatljivoj praksi da suvlasništvo u lokalnim medijima imaju tijela lokalne uprave, Hrvatska bi mogla ostati bez najmanje pola radiostanica i nekoliko desetaka lokalnih novina. Naime, prema podacima Vijeća za elektroničke medije, u Hrvatskoj rade 152 radiostanice, no broj onih u kojima suvlasništvo imaju lokalne vlasti nije poznat. Stoga se barata podatkom Željka Matanića iz Hrvatske udruge radija i novina (HURIN) koji je prije godinu dana izračunao da lokalne vlasti imaju udio u vlasništvu čak 88 radiostanica. Na tom popisu samo je zagrebački Radio 101 visokobudžetni, a ostale radiostanice u kojima država na neki način ima udio u vlasništvu uglavnom su male i ne baš tako uspješne. Pa ipak, u misiji OESS-a tvrde da zemlje razvijene demokracije ne prakticiraju ovakav način vlasništva, i to ponajprije zbog političke kontrole medija koja se u svijetu rijetko tolerira, a u Hrvatskoj je još do prije nekoliko godina bilo gotovo pravilo. No ne smatraju svi takve kritike opravdanima. Vlast dosad nije pokazivala veći interes da se ovaj problem riješi tako što će zabraniti lokalnim vlastima da budu suvlasnici pojedinih medija. Tako ni nacrt prijedloga izmjena Zakona o elektroničkim medijima koji je napravljen prije nekoliko mjeseci tom problemu nije posvetio ni slova. I u samom HURIN-u smatraju da bi takva zabrana bila zapravo kontraproduktivna za hrvatske prilike.

Javni mediji
“Ne bi bilo dobro da se vlasti apsolutno isključi iz vlasništva lokalnih medija iz jednostavnog razloga što bi u tom slučaju veliki broj, primjerice, radiostanica jednostavno propao”, kaže Matanić, pojašnjavajući da na mnogim područjima u Hrvatskoj ne postoje komercijalni uvjeti za preživljavanje radiostanice pa su im injekcije lokalnih vlasti jedina slamka spasa. Ipak, Matanić vjeruje da ni sadašnji model nije dobar i da ga je potrebno mijenjati. Zbog toga zagovara zakonske izmjene kojima bi se to pitanje reguliralo, no dosad za njegove prijedloge vlasti nisu pokazale previše interesa. “Trebalo bi donijeti poseban zakon o javnim medijima u kojem bi se medijima dalo tri godine za prilagodbu novim uvjetima. Zagovaramo rješenja da se odobri takvo vlasništvo u područjima od posebne državne skrbi gdje ne postoje ekonomski uvjeti za preživljavanje čisto komercijalnih radiostanica, ali pod posebnim uvjetima”, kaže Matanić. Prema njihovu prijedlogu, za takve bi medije vrijedila slična pravila kao za javnu radioteleviziju, odnosno ti bi mediji morali imati tijelo (poput Programskog vijeća na HRT-u) koje bi jamčilo uređivačke i novinarske slobode. Osim toga, javni mediji bi trebali imati manju minutažu za reklame od ostalih medija kako ne bi bili nelojalna konkurencija ostalim komercijalnim stanicama. Unatoč kritikama OESS-a Matanić tvrdi da Europska unija nema čvrst stav o tom pitanju što zna iz osobnog iskustva jer je član grupe za usklađivanje medijskog zakonodavstva s pravnim stečevinama Europske unije. “Štoviše, nekima u EU je ovakav model čak i simpatičan jer u Europi prevladava mišljenje da su mediji previše pod utjecajem oglašivača”, kaže Matanić. Doduše, zabrinutost OESS-a može se razumjeti s obzirom na dosadašnju praksu hrvatskih vlasti na svim razinama koje rijetko propuštaju priliku da utječu na uređivačku politiku medija kojima su u vlasništvu. Zbog toga i izvješća o slobodi medija u svijetu uporno Hrvatsku stavljaju na nezavidna mjesta svoje ljestvice pa bi u rješavanju tog problema očito trebalo krenuti čim prije. Denis Peričić, predsjednik Vijeća za elektroničke medije, kaže da Vijeće o tom problemu nije zauzimalo nikakav stav, ali osobno smatra da dosad udio u vlasništvu lokalnih vlasti nije nanosilo štetu tim medijima. “Ponegdje suvlasništvo može pomoći radiopostajama jer na mnogim područjima nema mogućnosti da radio marketinški preživi. S druge strane, postoji bojazan da organi lokalne samouprave utječu na kreativnost i slobodu novinara i urednika takvih medija. Dosad nisam primijetio da bi prisustvo lokalne samouprave u vlasništvu pojedinih medija moglo biti štetno za te medije”, kaže Peričić.

Zanimljivo je, međutim, da i Zakon o elektroničkim medijima ostavlja određene dvojbe. Primjerice, u Zakonu postoji članak koji kaže da “političke stranke i koalicije ne smiju biti pokrovitelji programskog sadržaja osim u vrijeme izborne promidžbe”. Budući da su u lokalnim vlastima političke stranke i koalicije, čak bi se i na osnovi ovog članka mogla osporiti njihova praksa da financiraju medije. Ipak, tako daleko dosad još nitko nije išao. Među radiostanicama s najvećim godišnjim prihodima lokalne vlasti imaju udio samo u Radiju 101 (25 posto Grad Zagreb), a ostale su u privatnim rukama. Radio Dalmacija jedan je od uspješnijih dalmatinskih medija, a po prihodima se nalazi u prvih pet radiostanica u Hrvatskoj. Davor Marić, direktor toga radija, kaže da mu radiostanice u djelomičnom vlasništvu lokalnih vlasti nisu prava konkurencija, no slaže se da bi to pitanje trebalo regulirati. I njegov prijedlog sličan je Matanićevu u jednom dijelu, no Marić vjeruje da bi zapravo radiostanice iz krajeva u kojima je nemoguće takav posao voditi na vlastitim marketinškim prihodima jednostavno trebalo priključiti Hrvatskom radiju. “Trebalo bi stanice na područjima od posebne državne skrbi priključiti Hrvatskom radiju i da dođu na njihov proračun. U tom slučaju bi im se trebala smanjiti minutaža za reklame što bi bilo poštenije prema svima”, kaže Marić.

Nelojalna konkurencija
Mariću male stanice u kojima država na ovaj ili onaj način ima udio nisu konkurencija, situacija se mijenja kad se spomene Hrvatski radio. “Nelojalna konkurencija su nam zapravo regionalne stanice Hrvatskog radija jer drže cijenu marketinga od prije deset godina koja nema veze s realitetom. Da i ja imam pretplatu, vjerojatno bih se i sam tako ponašao”, kaže Matanić ukazujući gdje je najveći problem. Cijene marketinga ne razlikuju se mnogo. Regionalni HR 30 sekundi marketinga u udarnom terminu naplaćuje 270 kuna, a Radio Dalmacija 280 kuna. No u stvarnosti se stvar bitno mijenja s obzirom na to da si HR može priuštiti 60-postotni popust na ove cijene, a slično rade i ostali veliki mediji. Problema s medijima čiji je (su)vlasnik lokalna vlast imaju i tiskani privatni mediji. Anđelko Erceg, vlasnik Makarske kronike, kaže da ih lokalna vlast ne ugrožava toliko financijski koliko im uskraćuje informacije te ih puštaju samo preko “svojih” medija. “Na našem području postoje mediji u vlasništvu samog grada Makarske i tko god dođe na vlast pretvori ih u vlastiti album”, kaže Erceg. Takvi mediji, kaže Erceg, prezentiraju nekvalitetno novinarstvo koje nemaju snage ući u bit problema, već se uglavnom bave promocijom vlasti. I on smatra da bi bilo dobro regulirati pitanje vlasništva državnih tijela u hrvatskim medijima, ne vjeruje da bi se država tog kolačića tako lako odrekla.

Makarska kronika u ratu s lokalnom upravom

Makarska kronika jedan je od rijetkih uspješnih privatnih tiskanih lokalnih medija, no zbog svoje otvorenosti i kritičkog pisanja često im lokalne vlasti zatvaraju vrata. “Kada sam prije pet godina osnivao novine, ponudio sam gradu da uđemo u javno-privatno partnerstvo i da mi prodaju svoje novine, no nisu bili zainteresirani. Svih ovih godina nijedan gradonačelnik nije pokazao interes za to kao što nema interesa ni za suradnju s nama kao privatnim novinama koje su nesumnjivo utjecajnije i daleko tiražnije od njihovih novina”, kaže Erceg. Štoviše, pojavom njegovih novina gradske vlasti su od svog mjesečnika napravili dvotjednik, no on ne donosi čak ni kvalitetne komunalne informacije. Osim toga, pokrenut je i list koji se jednom mjesečno dijeli besplatno. Vlasti odmažu privatne medije na njihovu području, kaže Erceg. “Grad Makarska za svoj je dvotjednik raspisao pozivni natječaj za prijelom i tiskanje lista. Iako smo mi jedini na ovom području koji može dati takve usluge, vlasti nas nisu ni pozvale, već su pozive uputile tvrtkama iz Rijeke, Osijeka i Zagreba”, kaže Erceg. Ercegov je slučaj možda pravi primjer hrvatskog modela udjela lokalnih vlasti u medijima zbog kojeg sve češće stižu kritike iz Europe. “Dok mi izlazimo sa svim informacijama i tražimo pozadinu, njihovi mediji daju mišljenje svojih vlasnika, a to ni izbliza nije ono što bi trebalo lokalnoj samoupravi. Istovremeno sjednice Gradskog poglavarstva praktički su zatvorene, a novinari ne dobivaju nikakve materijale pa se ne može dobiti pravodobna informacija”, kaže Erceg, koji je pokušao osnovati udrugu privatnih lokalnih medija, no teško je naći novine koje nisu u vlasništvu lokalnih vlasti.

Komentirajte prvi

New Report

Close