Nijedan razgovor sa Stevanom Santom ne može biti rutinski i dosadan. Prepreka su takvom dijalogu svojstven smisao za humor i bogato životno iskustvo tog, jednog od najcjenjenijih menadžera u Srbiji. Dugogodišnji direktor subotičkog Severa i jedan od najbližih saradnika Ante Markovića, koji je u posljednjem ministarskom kabinetu nekadašnje SFRJ bio zadužen za tzv. realni sektor (industrija i energetika), sada je, kako duhovito primjećuje, samo “najamni radnik”. Doduše, takve najamne radnike kakav je Santo teško je naći na tržištu Srbije. To najbolje znaju čelnici A grupe iz Beograda, koji su srpnja 1998. godine u stečajnom postupku postali vlasnici glasovite subotičke tvornice slatkiša Pionir. Za samo dvije godine Stevan Santo je uspio konsolidirati poduzeće, redizajnirati sve proizvode, uvesti nove programe i od 2000. svojim poslodavcima donositi značajnu dobit. Skromno vrednujući svoje zasluge, ovaj sredovječni Subotičanin naglašava da je sreća bila što je stečaj trajao relativno kratko pa je najveći dio dobrih ljudi ostao. To je bilo značajno za brz oporavak gotovo koliko i spremnost A grupe da osigura obrtna sredstva i pokrene investicije. Njegov poslovni kredo je spoj liberalnih tržišnih shvaćanja i socijalno odgovornog ponašanja u samom poduzeću. Svjestan skučenih gabarita srpskog tržišta, težište poslovne politike Pionira pomaknuo je prema izvozu. Prošle godine više od polovice prodaje ove kompanije ostvareno je na inozemnim tržištima. Prije svih, to su tržišta na kojima se brendovi Pionira još prepoznaju (Slovenija, BiH, Makedonija). Nešto ide i u Hrvatsku, ali priznaje da je to zbog snažne konditorske industrije zapadnog susjeda (Kraš, Kandit, Zvečevo, Sloboda…) zahtjevno tržište. Kao veliki pristalica povezivanja u okviru Cefte, osporava apsurdne stavove pobornika zatvorenog nacionalnog tržišta. “Premda su stečene u bitno drukčijim političkim okolnostima, naše navike su čudne. Hoćemo svuda imati status najpovlaštenije nacije, a da ovdje postavimo carinske barijere velike k’o kuća. To je, kao, normalno, a kad drugi traže reciprocitet onda to doživljavamo kao urotu protiv nas. Imamo neka čudna shvaćanja o pravdi i pravednosti”, kaže Santo.

Njegova analiza potencijala srpske privrede zaustavlja se na tri krupna problema. Prvi je nepostojanje razvojne koncepcije, koji je posljedica Miloševićeva nasljeđa i tadašnje politike privredne zatvorenosti. Sada, kada se zemlja otvorila i kada je Europska unija skinula sve barijere, pokazuje se da srpska privreda nema šta ponuditi. “Nema tih robnih viškova”, kaže Santo, “koji bi nagrnuli u izvoz. Veliki dio te robe koju imamo na lageru ne treba im ni badava. Možemo im ponuditi Jugo 45 džabe, oni će nam odgovoriti: ‘Nemojte, nemamo dovoljno mjesta na otpadima!’ ”Drugi problem je nedostatak kvalitetnih menadžera. Priznaje da on osobno poznaje, možda, dvojicu ili trojicu koji bi se mogli tako nazvati. Uz osmijeh citira Helmuta Schmidta, koji je volio reći da je za dobrog menadžera potrebna “jedna noć, devet mjeseci i 40 godina”! Treća i najopasnija kočnica ekonomskog napretka nedosljedna je i demagoška pozicija kreatora državne politike. Voli reći kako se na idejama 19. stoljeća gradi Srbija 21. stoljeća. Ideju Nacionalnog investicijskog plana, na kojoj je počivala predizborna pozicija dosadašnje vladine koalicije, nazvao je “večernjom revijom želja” i diletantskim pokušajem da se uludo utuče 1,4 milijarde eura. Danas mu je direktorovanje znatno lakše. Nekada je ludovao po raznim sastancima u komitetima, a sada je u poziciji da se potpuno posveti poslu. Kaže da mu prebacuju da je kao “stara komunjara” previše brižan prema radnicima. Vjeruje da je samo zadovoljan radnik dobar radnik, pa se trudi da plaće budu redovne, da uz redovnu zdravstvenu zaštitu ljude treba okrijepiti i redovitim odlascima na oporavak u toplice, da stipendiranjem njihove djece treba poslati poruku kako poduzeće vodi brigu i da im nudi otvorena vrata, da nagrade nisu trošak, već investicija…