Koliko ste samo puta kašnjenje na posao obrazlagali gužvom u prometu ili riječima “uletio sam u crveni val”. A jeste li znali da su semafori bili u upotrebi i prije motornih vozila? Prvi poznati prometni signalni uređaj imao je London davne 1868. godine. Lanterna s crvenim i zelenim signalom nalazila se na križanju u čijoj je blizini bilo sjedište parlamenta kako bi se osiguralo sigurno kretanje kočija i pješaka, a uređaj je nalikovao na veliki križ. Kada bi se krakovi “rastegnuli” horizontalno bio bi to signal za “stop”, a kada bi se spustili pod 45 stupnjeva, bio je to signal za “oprez”. Signal za “stop” podizao bi se samo kada bi bilo neophodno zaustaviti kočije i motorna vozila kako bi pješaci sigurno prošli. Prvi dvobojni električni semafor izumio je policijski službenik Lester Wire iz Salt Lake Citya, 1912. godine. Bila je to ručno rađena drvena kutija ukošenoga krova koja je štitila uređaj od kiše i snijega. Crveno i zeleno svjetlo bilo je obojano običnom jeftinom bojom koja se presijavala kroz otvore uređaja. Cijeli uređaj bio je nabijen na motku i obješen na neku vrstu trole zajedno sa žicama od svjetla, a njime je upravljao policajac. Pojava motornih vozila na američkim cestama devedesetih godina 19. stoljeća nije ni najmanje uzbudila policiju. Još jedan policijski službenik, William Potts, željeznički signalni uređaj “pojačava” žutom bojom i rješava problem. Godine 1920. Potts usavršava svoj izum i u Detroitu instalira svoj prvi trobojni ručni električni semafor. Semaforima instaliranima na ulicama još uvijek upravlja policijski službenik, a dolaskom novih modela nalik na lampe sa svjetlima na sve četiri strane svijeta, promet se počeo regulirati i iz ptičje perspektive, iznad prometnica. Današnji modeli semafora u osnovi su Pottsov dizajn koji zbog svoje jednostavnosti i funkcionalnosti nije mijenjan. Nakon Salt Lake Citya i Detroita i njujorška Peta avenija dobiva trobojne semafore.

Svi stop!
Međutim, originalni njujorški semafori nisu bili četverostrani poput detroitskih. Umjesto da simultano prikazuju različite boje u različitim smjerovima, semafori na Manhattanu signalizirali su samo jedno svjetlo: crveno za sjever-jug (glavne avenije), žuto, za zaustavljanje cjelokupnog prometa i zeleno za istok-zapad (sporedne ceste). Semaforima je upravljao policajac. Godine 1922. Garrett Morgan mijenja osnovnu trobojnu postavu kojom se koriste Detroit i New York. Umjesto žutog svjetla stavlja riječ “STOP” prema svim pravcima prije nastavaka prometa u svim smjerovima, ostavljajući dovoljno vremena da se raskrižje oslobodi. Faza “SVI STOP”, podsjeća na semafor izumljen sedam godina prije, u siječnju 1915. godine kada je jedan drugi izumitelj, William Ghiglieri iz San Franciska, opisao rad svog crveno-zelenog semafora: 1. kratka serija zvona zajedno sa zelenim svjetlom istok-zapad i crvenim svjetlom sjever-jug, otvaranje prometa istok-zapad; 2. promjena na crveno svjetlo na sve četiri strane bez zvona-zaustavljanje prometa istok-zapad; 3. dvije kratke serije zvona sa zelenim svjetlom sjever-jug i crveno svjetlo istok-zapad, otvaranje prometa sjever-jug; 4. promjena na crveno svjetlo na sve četiri strane bez zvučnog signala, zaustavljanje prometa sjever-jug. I tako ispočetka, pa opet kratka serija zvona zajedno sa zelenim svjetlom… Bio je to vjerojatno pravi šou svjetla, zvona, truba, pješaka i još koječega. Ghiglieriev semafor izumljen sedam godina prije Morganovog T-semafora mogao je sve što i njegov, dapače i više. Bio je kontroliran automatskim bežičnim tajmerom, što Morganov nije, a povrh svega alternativna crveno-zelena svjetla više su slična modernom semaforu od Morganovog mehaničkog semafora.

Svjetlo i zvono
Vratimo se još godinu unatrag, u 1914.godinu. Američka prometna signalna kompanije instalirala je crveno-zeleni semafor na svim ulicama na križanju 105. avenije i Euclid avenije u Clevelandu. Instalacija je postavljena po uzoru na patent iz 1913. godine klivlendskog izumitelja Jamesa Hogea. Njegov je semafor opisan kao električno pokretani STOP-GO indikator i bio je postavljen na svaki ugao ulice. Svjetla na semaforu bila su žicom spojena s kontrolnom kutijom na način da nije moglo doći do miješanja signala. Sistem je ujedno omogućavao komuniciranje između kontrolora semafora, policije i vatrogasaca. Hogeov je semafor imao sve, čak i zvono za upozorenje vozačima za promjenu svjetla. I ponovno, izum Jamesa Hogea bio je bolji od Morganovog. I tu dolazimo do mitova i legendi. Priča, koju treba saslušati s dozom sumnje kaže, kako je Garrett Morgan uspio svoj patent prodati General Electricu za, u ono vrijeme enormnih 40.000 dolara. Ni u arhivima Patentnog ureda, ni u dokumentima General Electrica koji se čuvaju u njujorškom muzeju, pa ni u Morganovim poslovnim knjigama nije registrirana takva velika transakcija. Oglasi i fotografije iz 1920. godine pokazuju da su General Electricovi signalizatori bili zapravo nizovi obojenih svjetala, a ne semafori. Garretta Morgana povijest bilježi kao izumitelja prvog automatskog semafora. Semafori koji koriste riječi “STOP” i “GO” zajedno sa crvenim i zelenim svjetlom u upotrebi su zajedno sa modernim semaforima diljem SAD-a. No, povijest kaže kako Morgan nije odigrao nikakvu značajnu ulogu u lancu razvoja i funkcionalnosti semafora. Ono što se Garrettu Morganu svakako mora priznati jest vizionarstvo i snalažljivost koju mnogi u ono vrijeme ipak nisu imali.