Slučaj Agrokor, propast carstva koje je Ivica Todorić stvarao desetljećima, neizravno je ukazao i na još jedan problem koji je u Hrvatskoj sistemski prisutan već dugo godina, ali sada također zahtijeva pomnije razmatranje i donošenje rješenja – taj problem ukratko bi se zvao nedostatak kapaciteta za bavljenje kriznima situacijama. U ovom slučaju nije riječ o kako bi svi pomislili na prvu Agrokoru, već o nizu drugih problema koji titraju u pozadini, a koji će prije ili kasnije postati požar za koji ćemo ponovo tražiti ad hoc vatrogasna rješenje podjednako kao i u slučaju Agrokora. Naime, u ovoj državi sustavnog (ili nazovimo ga novom najdražom nam riječju sistemskog) bavljenja problemima nema.

Kada vlast slijedi medije
Jednostavno pitanje glasi što je s arbitražom Ina-MOL? Sjeća li se itko pompoznog vladinog povjerenstva (radne skupine) ili kako već? Može li itko odgovoriti na pitanje što je s arbitražom u SAD-u? Nakon velike novinske konferencije na Badnjak pa sve do Agrokora u fokusu Vlade, ali i medija, bila je Ina.  I nema ništa lošeg u tome da mediji sele fokus na ono što je njima i čitateljima zanimljivije, ali opasno je ako taj fokus zajedno s medijima sele i odgovorni vlastodršci.

Ovdje valja biti pošten i naglasiti da se Vlada Andreja Plenkovića od dolaska na vlast pa do danas susreće samo sa sistemskim problemima – nafta, plin, problemi u Viaduktu, slučaj franak… bez mogućnosti da uhvati i malo predaha, ali dosta toga pitanja su kojima bi se ozbiljna država bavila puno ranije. Nedostatak sustavnosti u pristupu ključnim pitanjima o kojima ovisi opstojnost države u kojoj živimo, kako gospodarskim tako i geopolitičkim, velika je rak rana Hrvatske, a slučaj Agrokor samo ju je bolje otkrio. Nedostatak vizije, ali i promišljanja o ključnim pitanjima poput obrazovanja ili smjera gospodarskog razvoja nije problem Plenkovićeve Vlade već naših političkih elita u cjelini.

Traži se volja i dijalog
Koliko spremnih scenarija naše stranke, a onda i oni koji su na vlasti imaju za Brexit točnije potencijalni raspad Europske unije kakvu poznajemo u slučaju odlaska još jedne članice. Imamo li ikakav plan, pa bio i pogrešan, za slučaj da Europa počne voziti u dvije brzine? Čini se kako je u našem slučaju ta brzina nulta ili standstill. Ima puno primjera i na nižim razinama – jedan od njih je Poduzetnički impuls.

Sredstava namijenjena malim i srednjim poduzetnicima i natječaji koji su prije išli preko Ministarstva poduzetništva ostala su zagubljena u bespućima spojenih ministarstava, a poduzetnici koji su aplicirali na program u ovom trenutku uopće ne znaju kome se obratiti barem za odbijenicu, ako ništa drugo.  Tako slučaj Agrokor postaje i jedinstvena prilika da se udaljimo od dnevnog politikantstva i možda po prvi puta od devedesetih postignemo neku vrstu konsenzusa po pitanju u kakvoj državi želimo živjeti i kojom brzinom želimo voziti. Potrebno je samo malo volje i puno dijaloga. Ne onakvog kakav smo gledali u Saboru prilikom rasprave o Lex Agrokoru već malo pomirljivijeg i bez skupljanja bodova za izbore već kroz skupljanje bodova za našu djecu.  

Jer uzalud ćemo spasiti Agrokor, riješiti arbitražu Ina-MOL ili spasiti dužnike u francima ako ćemo nakon toga nastaviti po starome. U tom slučaju samo ćemo kupiti vrijeme do novog Agrokora ili zaduženje u francima. Ako budemo pametniji možda u nekom vremenu, ne za deset ili dvadeset godina – ali kroz 50-ak godina okrenemo negativne trendove i gospodarski unormalimo državu u kojoj svi zajedno živimo. Tada ćemo možda biti i dio neke Europe koja vozi u drugoj brzini.