Željeti, a ne moći biti u većini
Biti medijski eksponiran i samovoljno pristati na isto znači prije svega moći dobro podnijeti kritiku na svoj račun i poštovati pravo na drukčije mišljenje. A čini se da na našoj medijskoj sceni svima to još nije jasno. Medijski djelatnici svoj posao obavljaju savjesno, a to što neki od političara, poduzetnika ili sindikalnih čelnika u svojim javnim istupima vuku nepromišljene i ishitrene poteze nije problem novinara. Osim toga i u novinarskoj struci postoje različite forme pisanja pa treba razlikovati novinski članak od kolumne ili komentara. Tako se potpredsjednik GSV-a Vilim Ribić prije nekoliko dana svojim reagiranjem obrušio na nešto što nije novinski članak, nego stav komentatora i njegovo viđenje situacije. Ako se i izuzmu sve kvalifikacije na račun autora koje je Ribić iznio, a na koje se ne isplati trošiti ni papir da bi se odgovorilo, ostaje uočljiva jedna sitnica. Na isticanje potrebe da sindikati imaju jedinstven stav o zamrzavanju plaća odgovor na samom kraju reagiranja je glasio “da odlučivanje znači volju većine”, dojam koji ostaje nakon toga je da upravo to boli Vilima Ribića što jednostavno nije u toj većini i što nije postignut konsenzus o njegovu prijedlogu. Za postizanje konsenzusa zasigurno nisu krivi novinski napisi, Vlada ili nečiji “javašluk”, a kolika je uloga Vilima Ribića u nepostizanju konsenzusa valjda on i sam može procijeniti.