I što sada? Dvije i pol godine domaća javnost proživljavala je psihozu zbog mogućnosti da se 900-tinjak kilometara domaćih autocesta da u koncesiju nekoj privatnoj, i što je možda još i gore, stranoj kompaniji, te na taj način smanji oko 3 milijarde eura duga koje te autoceste trenutno imaju u svojoj bilanci.

Protiv te antihrvatske rabote vrlo brzo su ustali sindikati, razni domoljubni ekonomisti, državotvorni inženjeri i, naravno, oporba. Brže bolje organizirana je referendumska inicijativa i pod agitpropovskim sloganom "Ne damo naše autoceste" prikupljeno više od 460 tisuća potpisa. U tom festivalu izravne demokracije i patriotizma tek rijetki – među kojima i potpisnik ovih redova – upozoravali su kako je takva referendumska inicijativa ustavno upitna, ali i demokratski deficitarna jer narušava sam temelj ustroja modela predstavničkog upravljanja državom. 

Iznuđeno rješenje
Takvi su bili proglašeni izdajnicima, plaćenicima stranog kapitala i agentima Vlade. Ipak, plašljivoj Vladi na ulasku u izbornu godinu i sama prijetnja referendumom bila je previše riskantna, pa su brže bolje od cijele priče odustali i najavili famozni model B, bastardno mješavinu monetizacije prihoda i prodaje putem javne ponude na burzi. I kada je tako cijela stvar završila, ili možda baš zato, javio se i Ustavni sud, ustvrdivši kako je referendumsko pitanje neustavno, da ograničava Ustavom dopuštene načine ostvarenja državnih gospodarskih interesa, te, što je možda i najvažnije, kako je i samo ime inicijative zavaravajuće za birače – čime je u pitanje dijelom doveden i legitimitet samog broja prikupljenih potpisa.

Na takvu odluku Ustavnog suda u svojoj uobičajenoj maniri lošeg gubitnika reagirao je i referendumski ideolog, glavni cestovni sindikalist, Mijat Stanić poručivši kako je taj sud "instrument u rukama vladajućih", proglasivši sebe pobjednikom jer je Vlada na kraju ipak odustala od monetizacije. No, kakva je to pobjeda? Dok su se vodili teški bojevi oko monetizacije dug autocesta i dalje je nesmetano rastao, a danas iznosi više od 3,5 milijardi eura. Već kad sljedeća tranša kredita dođe na naplatu, HAC i ARZ vjerojatno ih neće moći refinancirati jer im nitko novi kredit ne želi izdati bez državnog jamstva, a državna jamstva po europskim pravilima ne mogu primati.

Svako rješenje tog problema, a nijedno nije povoljno, uključivat će i radikalno restrukturiranje tih tvrtki, uz vjerojatno i značajne rezove na troškovima za zaposlene – upravo one čije interese Stanić nominalno zastupa. S druge strane, nakon ovakve odluke Ustavnog suda, moralnim pobjednikom cijele priče vjerojatno će se vidjeti resorni ministar Siniša Hajdaš Dončić, no ni ta činjenica, osim malo osobne zadovoljštine, neće mu donijeti puno sreće.

Nova ideja Vlade jest da se ulagači za autoceste pronađu u kombinaciji mirovinskih fondova i domaćih malih ulagača putem burzovne ponude. Koliko će to biti uspješno može se zaključiti iz nedavnog istraživanja javnog mnijenja u kojem se više od 70 posto građana nedvojbeno izjasnilo kako ne bi kupilo dionice HAC-a i ARZ-a. Srećom, oko toga žele li uložiti dio svojih budućih mirovina nitko ih neće ni pitati. Na koncu, uz dva pobjednika, svaka bitka mora imati i gubitnika, a njih je, prema posljednjem popisu stanovništva, negdje oko 4,3 milijuna. 

Troškovi zaduživanja
Svaki građanin do daljnjega će tako uživati u blagodatima državnog upravljanja autocestama i posljedica tog upravljanja. Zbog velikog državnog duga i rasta troška njegove otplate, smanjiti će se ionako mali dio budžeta koji se troši na školstvo, zdravstvo, znanost, subvencije, socijalu…

Troškovi zaduživanja domaćih tvrtki, zbog rizika države, bit će visoki, što će pak smanjiti njihov investicijski potencijal i mogućnosti otvaranja radnih mjesta. Novi deficiti pokrivat će se prodajom javne imovine, a zbog previsoke razine javnog duga Hrvatska i svi njezini građani i narednih će desetljeća biti zatočenici monetarnog limba vlastite eurizirane privrede i nemogućnosti ispunjenja uvjeta za uvođenje eura. No, autoceste će i dalje biti naše. Jedino će sve teže biti priuštiti si cestarinu. 

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost