Europa prolazi kroz razdoblje mira poslije oluje nakon što je predsjednik Europske središnje banke (ECB) Mario Draghi u srpnju najavio da će "učiniti sve što je potrebno" kako bi banka provela program "izravnih novčanih transakcija" radi kupnje obveznica kriznih europskih zemalja. Kamatne marže na talijanske i španjolske obveznice drastično su pale, izdavanje korporativnih obveznica se nastavilo, a kontinentom se polako širi osjećaj stabilnosti. Bilo bi, međutim, nerazumno zaključiti da je time riješen problem eurozone. Gospodarski temelji nisu ni izbliza stabilni, a smanjene financijske napetosti sretan je ishod igre iščekivanja. Dokle god ulagači smatraju da će izravne novčane transkacije vremenom spasiti Italiju i Španjolsku, troškovi kreditiranja tih zemalja bit će niski i sanacija neće biti potrebna. No, ako se pojavi i najmanja sumnja u učinkovitost izravnih novčanih transakcija, igra očekivanja krenut će u rikverc, a obveznice obiju zemalja ubrzo će se naći na udaru.

Visoka cijena odgode
Jedan izvor sumnje mogao bi biti sigurnosni sustav izravnih novčanih transakcija. Naime, kako bi mjera postala funkcionalna, moraju je odobriti sve europske vlade. Pravila variraju među zemljama Europske unije, no u Njemačkoj "odobrenje vlade" znači odobrenje parlamenta. U hitnoj bi situaciji teško bilo zamisliti da bi Njemačka to odbila da Španjolskoj ili Italiji prijeti bankrot, no svaka bi odgoda mogla dovesti do juriša na banke u tim zemljama. Dok njemački Bundestag donese odluku, moglo bi već biti prekasno. Kako bi se uklonila ta opasnost, Italija i Španjolska trebale bi zatražiti intervenciju izravnim novčanim transakcijama prije nego što postanu nužne – taj bi zahtjev Bundestag vrlo vjerojatno odobrio jer bi ga smatrao sredstvom osiguranja, a ne samo čistim prijenosom novca. Da bi do toga došlo, mora se ukloniti nesigurnost koja vlada oko samog programa i mehanizama njegove provedbe. Prepoznavanje i rješavanje problema kad intervencija nije nužna puno je lakše nego rješavanje problema pod prijetnjom državnog bankrota. Konačno, rani zahtjev za intervencijom ove vrste ne bi samo smanjio troškove kreditiranja talijanske i španjolske vlade, pa tako i njihovih fiskalnih deficita, već bi i smanjio troškove kapitala lokalnih tvrtki, koje trenutačno vrlo teško mogu doći do kredita i ulagati. To bi ovim državama u krizi svakako omogućilo nužno potreban poticaj.

Politički korijen zadrške
Ako bi pokretanje programa izravnih novčanih transakcija bilo tako korisno, zašto se španjolska i talijanska vlada na to već nisu odlučile? Glavni je razlog političke prirode. Tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća sve su se europske vlade bojale da bi se odmicanje od zlatnog standarda smatralo znakom slabosti, pa su čekale. Ista stvar vrijedi i za program izravnih novčanih transakcija: izabrana vlast boji se da će pokretanje programa biti protumačeno kao slabost, upućujući na to da im je u velikom interesu odgoditi plaćanje nekog troška. No, zašto oklijeva talijanski premijer Mario Monti, kojega narod nije izabrao na tu poziciju i koji je obećao da se neće kandidirati na izborima? S obzirom na to da se ne mora bojati izbornog poraza, mogao bi olakšati stvar španjolskome premijeru Mariano Rajoyju i prvi se prijaviti za program, što bi smanjilo političku stigmu na Rajoyjevoj vladi kad bi zatražili program nakon Talijana. Pokretanje programa transakcija za talijansku bi vladu također bilo i sigurno rješenje prije skorašnjih općih izbora koji su, barem zasad, vrlo neizvjesni. Nije, međutim, neizvjesno da će stranka koja se protivi ostanku u eurozoni, a koju vodi profesionalni komičar Beppe Grillo, dobiti najmanje 20 posto glasova talijanskih glasača. Politička nestabilnost koja bi nakon toga mogla uslijediti ne bi bila dobar temelj da se u tom trenutku od Nijemaca traži pomoć. Štoviše, kad bismo trebali razmisliti zbog kojih razloga Njemačka ne bi pristala na to da se u Italiji provede program izravnih novčanih transakcija, politička nestabilnost našla bi se na prvome mjestu. Za razliku od toga, pokretanje programa unaprijed značilo bi da se u okružju nestabilnosti promiče politička stabilnost jer bi vezao ruke bilo koje buduće talijanske vlade. Zašto, onda, Monti miruje?

Ponos i ambicije
Jedan od razloga mogao bi biti osobni ponos. Monti žele da ga pamte kao premijera koji je Italiju spasio od katastrofe. Ne želi da ga povijest bilježi kao premijera koji se morao odreći suverenosti da bi državu spasio od bankrota. Drugo je objašnjenje da Mario Monti uistinu ima političkih ambicija. Iako bi njegov mandat trebao trajati do izbora, možda ga pokuša produljiti uz potporu novog parlamenta. Odgoda zbog obaju razloga bila bi vrlo sebičan čin. Monti ne bi trebao ugrožavati stabilnost Europe radi vlastite koristi, već bi program izravnih novčanih transakcija trebao pokrenuti prije nego što bude prekasno.

© Project Syndicate, 2012.

Luigi Zingales, profesor je poduzetništva na Ekonomskom fakultetu Booth u Chicagu, gost urednik City Journala te autor knjige 'A Capitalism for the People: Recapturing the Lost Genius of American Prosperity'