Prije nekoliko dana na javnoj je televiziji ponovo je prikazana još jedna epizoda iz serijala “Idemo u Europu” autora Gorana Milića. Stari televizijski vuk obreo se u Njemačkoj gdje se susreo s bivšom bavarskom ministricom rada i socijalne skrbi. Nakon nekoliko pitanja o njemačkoj praksi odnosa prema otpuštenim radnicima i ženama-žrtvama obiteljskog nasilja koja je miljama daleko od hrvatske prakse, Milić je ministricu upitao koje proizvode iz Hrvatske poznaje.

Gospođa, inače česta posjetiteljica našeg dijela Jadrana, nakon kraćeg je razmišljanja tiho izgovorila, pomalo se i srameći – maslinovo ulje. No, ministrica nije željela vjerovati da jedna europska država u visokotehnološkom 21. stoljeću proizvodi samo masline, pa je pred kamerama nazvala svog supruga za pomoć. Ni njemu nije palo na pamet ništa osim maslinova ulja. Nisu se uspjeli sjetiti čak ni Vegete. Ili Bajadere. Rezultat je u neku ruku očekivan. Zemlja u kojoj je gospodarstvo urušeno zbog desetljeća nebrige i ne može proizvoditi ništa drugo osim maslinova ulja koje ljudska civilizacija poznaje već 2000 godina. Dva desetljeća potpune bezidejnosti političkih garnitura u području ekonomske politike dovele do toga da Hrvatska ne bude prepoznata po mobitelima poput Finske, Škodi kao Češka, softveru poput Irske, pa čak i kućanskim aparatima poput Slovenije. O brandovima iz velikih država poput Njemačke, Francuske, Švedske ili Velike Britanije nepotrebno je govoriti. Poput neke egzotične državice s korupcijom natopljenim režimom koji izvozi samo banane, Hrvatsku vani percipiraju po maslinama. A između banana i maslina vrlo je tanka linija. Gotovo nevidljiva.