Porezna reforma koju je prošlog tjedna na sjednici Vlade predstavio HDZ-ov ministar financija Zdravko Marić nije izazvala podvojene reakcije samo u društvu nego je čak i koalicijski partner Most izjavio kako reforma nije do kraja s njima usuglašena. Ostavljajući tako samom sebi mogućnost da još jednom, po tko zna koji put, reagira kao opozicija radije nego kao dio vladajuće strukture.

Ako taj populistički potez jedne političke stranke stavimo na stranu zabrinjavajući postaju komentari pojedinih "stručnjaka" i kolumnista koji su poreznu reformu počeli kvalificirati kao djelo popularnog Superhika "koji krade siromašnima da bi dao bogatim", ili pisati bombastične naslove poput onog "skuplje mlijeko, jeftiniji lijesovi". Uz neupitno dopuštenje da svatko ima pravo na svoje mišljenje u pitanjima poput porezne reforme koja se tiče cijelog društva pa i najosjetljivih skupina, trebalo bi biti opreznijim te se čuvati paušalnih ocjena na osnovu dvije od većeg broja promjena.

Dobit je odlazila drugima
Ali ako idemo tim putem onda treba ukazati na nekoliko činjenice. Spomenuta i osuđivana stopa poreza na ugostiteljske usluge prije nekoliko godina bila je snižena. Tada se spuštala stopa poreza na kavu u ugostiteljstvu ne bi li se pomoglo vlasnicima kafića. Isti ti vlasnici u nekoliko godina cijenu kave za krajnje korisnike podizali su nemilice, bez obzira što je stopa poreza padala.  Uzmemo li drugi primjer koji se odnosi na cijenu kruha situacija je ista. Stopa poreza se snižavala da se građanima olakša kupnja osnovne namirnice. Sa svakim poskupljenjem goriva trgovci su podizali cijenu kruha uz pojašnjenje kako je u nju uračunata i cijena prijevoza.

Država je spuštala porez da anulira ta poskupljenja, ali svejedno cijena je rasla. Zanimljivo, cijena goriva u međuvremenu je padala, cijena kruha, još zanimljivije, ostala je ista. Iz ta dva primjera, koliko god oni u ovom trenutku izgledali paušalni nameće se samo jedno pitanje. Ono je usmjereno na sve one koji kao argument protiv povećanja poreza na kruh i ugostiteljske usluge navode građane i njihov standard – koliko su građani profitirali od nižih stopa poreza na navedeno? Odgovor je – vrlo malo, ako uopće jesu. Profit je odlazio drugima. Ostaje možda za građane i najvažnije pitanje, visina plaća. U tom slučaju netko bi napokon trebao naglasiti kako zaposleni ne rade za neto, već bruto iznos. Bruto iznos koji poslodavac plaća na zaposlenog njegovo je primanje i to što građani u Hrvatskoj s minimalnom plaćom za državu u jednom tjednu rade od srijede do kraja tjedna, a oni s većom plaćom i više, nije problem poslodavca nego države. Ova porezna reforma smanjenjem stope poreza na rad bavi se upravo tom nepravdom. 

Dugoročna korist
Drugo je pitanje visina neto plaće koja je kod većine radnika niska pa se ni povišica neće osjetiti u nekoj značajnoj mjeri.  Međutim, možda će se osjetiti niža stopa poreza na struju ili odvoz smeća, dvije stavke u kojima će država ili lokalna uprava kao vlasnici imati utjecaja i sniziti krajnju cijenu jer neće biti u poziciji trgovca koji podiže maržu iako država snižava porez. Tako će dugoročno profitirati i građani i njihov standard.Na kraju, ovu poreznu reformu, bez obzira na paušalne ocjene, treba podržati iz jednog očiglednog razloga. U njoj se možda i po prvi put u novijoj povijesti vidi studioznost i ozbiljnost. Ona nije idealna ni svima dopadljiva, ali je dobar pokazatelj kako se netko napokon, a bez velikih floskula o stručnosti i reformi, ozbiljno posvetio svom poslu.