Zdravko Rogić i France Arhar, dvojac opunomoćenika hrvatske i slovenske vlade za iznalaženje mogućeg rješenja za problem Ljubljanske banke, za desetak dana bi se trebali ponovno sastati. Drugi susret trebao bi se održati u Zagrebu, a za njega će se pripremiti detaljna inventura ključnih točaka u gotovo dva desetljeća trajanja tog spora. I Rogić i Arhar preduboko su u toj problematici da bi istrčavali s velikim najavama.

U prvima danim u Otočcu na Krki umjesto rokova rekli su da je “vrijeme značajan element” ističući da je na njima prijedlog stručnog rješenja, a da su odluke ipak na politici. Nije im fokus na konkretnom matematičkom modelu; cilj im je, kako kaže Rogić, iznaći najbolji način za izlazak iz slijepe ulice. Arhar je pak preksinoć na slovenskoj televiziji rekao kako on ne može reći bi li to pitanje moglo odgoditi slovensku ratifikaciju hrvatskog pristupnog ugovora s EU-om jer je to pitanje za slovensku državu. Zasad je malo konkretnih naznaka u cijeloj priči. Dvojac ima mandat za problem tzv. prenesene štednje hrvatskih štediša filijale Ljubljanske banke (oko 545 milijuna tadašnjih DEM, a danas se govori o približno 260 milijuna eura) čiju je isplatu financirala hrvatska država. Za razliku od tog javno-pravnog odnosa, građani koji su vjerovali Ljubljanskoj banci ostali su u privatno-pravnom odnosu i za pregovore oko tih potraživanja Vlada zapravo nema ovlasti (mogla bi se i sama naći pred tužbama). Oko 130.000 hrvatskih štediša svoja će potraživanja po deviznoj štednji (približno 160 milijuna eura, bez kamata) tako i nadalje morati “ganjati” putem sudova, s tim da su se neke okolnosti kroz vrijeme ipak mijenjale. Jedna od njih je npr. i odluka slovenskog Ustavnog suda iz 2009. kojom je ukinuta zabrana vođenja parnica protiv banke kao i izvršenja postojećih presuda, koja je na snazi bila desetljeće i pol. No, premda više nema zapreka za ‘sudovanje’, problem naplate nije otklonjen tom ustavnom odlukom pa je iluzorno i govoriti o pravnoj zaštiti. Tako će očito biti sve dok postoje “stara” i “nova” Ljubljanska banka (imovina stare prenesena je na NLB, ali nije proglašen stečaj). Taj će se detalj sigurno naći i u skoroj inventuri ključnih događaja vezanih uz cjelokupni spor oko Ljubljanske banke.

U njoj će se sigurno naći i slovensko proglašenje teritorijalnog načela iz ljeta 1991. godine s kojim su stvari i počele zapinjati. U kojoj bi mjeri neki elementi dosadašnjih pokušaja iznalaženja rješenja mogli biti korisni ili primjenjivi za najnoviji, teško je reći. U proteklih desetak godina oprečne se stavove Slovenije i drugih zemalja bivše Jugoslavije oko dugova Ljubljanske banke pokušalo pomiriti u okviru pregovora o sukcesiji pod pokroviteljstvom Banke za međunarodna poravnanja (BIS). Njezin je povjerenik tada (2002.) predložio kompromis između teritorijalnog i privatnopravnog načela, i to po formuli pola-pola, s tim da su ti razgovori uključivali ukupnu štednju (i prenesenu i neprenesenu). Sloveniju bi se u slučaju hrvatskih štediša prema tom modelu teretilo za 210 milijuna eura glavnice. Nisu pristali na to i BIS je odustao od posredovanja. Četiri godine kasnije, pak, uslijedio je bilateralni pokušaj političkog dogovora u kojemu je Hrvatska Sloveniji ponudila da se potraživanja po prenesenoj štednji (545 mil DEM glavnice) ‘prebiju’ s potraživanjima Ljubljanske od hrvatskih tvrtki (oko 130 mil.DEM glavnice), ali uz uvjet da se isplati neprenesena štednja (312 mil. DEM glavnice). I to je ostao samo pokušaj. BIS je pak potkraj 2010. pristojno odbio ponovno posredovanje slijedom dogovora Kosor-Pahor, upućujući dvije zemlje na bilateralne razgovore. Kako su sada za razgovore imenovani stručnjaci, u ovoj fazi nisu izgledni ‘trgovački’ prijedlozi.