Dimnjačarstvo je kao komunalna djelatnost organizirana putem obrta, trgovačkih društava i u Gradu Zagrebu kao obrtnička zadruga. Trgovačka društva su ili u vlasništvu privatnika ili su u sustavu komunalnih poduzeća koje su osnovale JLS. Međutim, moguće je da će zbog starosti, a i nemogućnosti prijenosa poslovanja ili prodaje poduzeća ubuduće biti sve manje dimnjačarskih tvrtki i obrta.

To je nova procjena šefa Grupacije dimnjačara HGK Dejana Lončarića, iz koje je ovih dana stigao i podatak da nam nedostaje čak 500 dimnjačara. Problemi su po njemu stari desetak godina, a za to postoji niz uzroka. Prvi je nedostatak jedinstvene regulative u RH, ali i određivanje cijena od strane lokalnih uprava koje nemaju ekonomsku opravdanost, neregularni uvjeti dodjeljivanja koncesija, velik broj korisnika koji odbijaju uslugu, a nisu sankcionirani. Tu je i nemogućnost poslodavca da isplaćuje prosječnu plaću, kaznenu odgovornost koju dimnjačar ima, kao i odlaske u mirovinu i nedorečenosti nadzora. S druge strane, trenutno jedino rješenje na raspolaganju poslodavcima je, čini se, manjkavi sustav prekvalifikacija.

“Poslodavac teško pronalazi nove radnike i za prekvalifikaciju, jer zanimanje iziskuje minimalno godinu dana ulaganja u radnika. Ona traje oko 6 mjeseci te je daljnjih 6 mjeseci potrebno kako bi dimnjačar samostalno obavljao svoje zadaće. Sva aktivnost i trošak je isključivo na poslodavcu, a tek neke lokalne uprave rijetko, sufinanciraju trošak školovanja”, navodi Lončarić. Iznosi i da se plaće dimnjačara kreću od 4000 do 6000 kuna, dok je interes mladih mali, gotovo ni ne postoji.

Pitanje obrazovanja

I dok se u Vladi priprema analiza za izradu propisa kojima će se jedinstveno regulirati dimnjačarska djelatnost, u izglednim kratkoročnim rješenjima za manjak dimnjačara prvi put se poseže u uvoz dimnjačara iz drugih zemalja. To navode iz HGK, uz poticanje prekvalifikacije odraslih za zanimanje dimnjačara, no kako dimnjačar koji radi na terenu treba poznavati osnove hrvatskog jezika, napominju da treba u jezično obrazovanje stranog radnika uložiti dodatni napor.

Komora je na temelju zahtjeva Grupacije dimnjačara HGK dala prijedlog nadležnom ministarstvu za otvaranje dimnjačarskih kvota za uvoz stranih radnika. Dugoročno, cjelovito rješenje po njima je reafirmacija obrtničkih zanimanja u društvu. A afirmiranje dimnjačarskog zanimanja može se provesti “uvođenjem zakonodavnih akata koji će bolje regulirati dimnjačarsku djelatnost i to će stvoriti preduvjete razvoja dimnjačarstva te nesmetan i organiziran rad”. Smatraju i da će projekt dualnog obrazovanja imati učinak na intenziviranje suradnje između ključnih dionika u području strukovnog obrazovanja i osposobljavanja te da će osnažiti njihov utjecaj na navedene politike. Grupacija dimnjačara HGK u kontaktu je s Ministarstvom znanosti i obrazovanja koje priprema kvalitetniji i moderniji dimnjačarski kurikul.

Iz drugih dimnjačarskih asocijacija ne dijele mišljenje glede učinaka uvoza dimnjačarske radne snage, pa tako ni predsjednik Hrvatske dimnjačarske udruge Zdravko Šenjug koji iznosi da je ta udruga odavno angažirana na uvođenju reda. Tvrdi da su godinama predlagali da se ujednače rokovi i cjenici (način rada), no ne vjeruje u izglednost promjene te regulative, moguće i zato što to nekim krugovima, kaže, ne odgovara.

“Kada je riječ o uvozu radnika, to u našoj struci ne bi bilo izvedivo s nekim velikim rezultatima, jer stručnih dimnjačara nema ni u susjedstvu jer susjedne države nemaju ni jednu školu za kvalitetno školovanje dimnjačara”, navodi Šenjug, dodajući da je osnovni problem što je dimnjačarstvo već godinama deficitarna struka.

Odlasci u druge škole i zemlje

I dok je druga deficitarna zanimanja moguće nadomjestiti, dimnjačar mora biti educiran te stručan, jer svojim radom čuva živote građana. I on ističe činjenicu da tek jedna škola postoji za cijelu državu, trogodišnje redovno obrazovanje za dimnjačara moguće je samo u Zagrebu, u obrtničko-industrijskoj i građevinskoj školi. Nakon toga, kaže, traže se dvije godine rada u struci te tek tada stručni ispit, s kojim dimnjačar stječe samostalnost, stručnost i odgovornost.

“Ne tako davno ova škola je imala po 40 učenika u sva tri razreda, a danas školuje ukupno 18 dimnjačara godišnje za cijelu Hrvatsku. Više je razloga, a ne trebamo zaboraviti ni uvriježeno mišljenje da je posrijedi težak i prljav posao, iako se stvari mijenjanju s razvojem tehnologije i uvođenjem mjernih instrumenata. Unazad nekoliko godina skinuti smo s liste deficitarnih zanimanja, zbog čega učenici ne mogu dobivati stipendije koje su bile važan motivacijski element. No, poražavajuće je i da od navedenih 40 učenika, 50% prelazi u drugo zanimanje kad završe školu. Osobno poznajem trojicu dimnjačara koji su od početka godine otišli u inozemstvo”, kaže Šenjug.

Po njemu se plaća dimnjačara u prosjeku kreće od 5000 do 7000 kuna. Izgleda da je taj posao u stvarosti bolje plaćen nego što se to misli, a potrebno je riješiti se dvojbi oko kvalifikacijske strukture. Za to navodi primjer Dimnjačarske obrtničke zadruge u Gradu Zagrebu u kojoj je od jedne stotine dimnjačara pretežiti broj 
majstora.