Prije 50 godina umrla je i zadnja nada da bi Tibet u komunističkoj Kini uopće mogao imati status neovisne pokrajine. Isprva je u to donekle vjerovao čak i Dalaj Lama, duhovni i politički vođa Tibeta. On, zapravo, i nije imao izbora: devet godina ranije, 1950. siromašni i zabačen Tibet nije se imao čime suprotstaviti kineskoj narodnoj vojsci kada je ona ušla u Tibet.

Peking je Tibetu ponudio “Sporazum od 17 točaka” kojim se toj pokrajini i pod okriljem Kine, jamči politička, a prije svega vjerska autonomija.Taj sporazum se pokazao kao iluzija. Koliko god da je i duhovni vođa tibetanskih budista, Dalaj Lama prije toga priznavao kako mu se marksizam “sve više sviđa”, jer počiva na slobodi i ravnopravnosti za sve, kineska vojna uprava i politički komesari nisu imali razumijevanja za budističku tradiciju “Krova svijeta”. Nije problem bila samo religija: Kinezi su stanovnicima Tibeta zabranjivali da žive životom nomada i vode svoju stoku na ispašu. Kako jakovi nisu imali što za jesti, ubrzo hrane nije bilo ni za ljude. S glađu je sve više rastao i bijes na Kineze – i Dalaj Lama u tome nije bio iznimka. I onda, početkom ožujka 1959. vojni je zapovjednik Tibeta pozvao Dalaj Lamu u zapovjedništvo da prisustvuje nastupu jedne kulturno-umjetničke skupine. Ali u tom pozivu je bilo nešto čudno: izričito se od Dalaj Lame tražilo da dođe bez pratnje. Mnogi su u tom pozivu vidjeli zamku gdje bi se Dalaj Lamu trebalo uhititi. 10. ožujka su se Tibetanci okupili oko palače Dalaj Lame u Lhasi i tražili povlačenje kineske vojske sa Tibeta. U ruke im je dospio jedan državni dužnosnik kojeg je masa optužila za suradnju s Kinezima i presudila mu na licu mjesta. Svih tih događaja se sjeća Phukang Rinpoche. Njemu je tada bilo samo devet godina i polazio je tradicionalnu školu koju su držali budistički svećenici. Ali i danas se sjeća straha kojeg je onda osjetio: “Raspoloženje je bilo veoma ozbiljno i napeto. Građani su prosvjedovali i vikali su: mi smo suvereni, Kinezi neka odu. Tibetanci su i inače emocionalni. I svugdje su bili naoružani vojnici. Onda sam si mislio; dakle tako, sada se neće ništa dobro dogoditi.” I doista je bilo tako: to je shvatio i Dalaj Lama koji je prerušen i pod okriljem noći, napustio svoj dvorac. Dan kasnije je vojska osvojila dvorac, ali Dalaj Lama je već bio na putu prema Indiji. I ne samo on: na neizvjesan i težak put put krenulo je 60.000 Tibetanaca. Svi zajedno, uključujući i stoku koja im je pomogla probiti se kroz snijeg ciče zime na Tibetu. Nisu svi uspjeli, priča Phukang: “Navečer su nas Kinezi već stigli. Posljednji u koloni su se morali žestoko boriti. S druge strane planine slušali smo paljbu i borbe. Tamo je sigurno mnogo ljudi izgubilo živote.” Ostalo je sada već povijest. Dalaj Lami je trebao čitav mjesec da stigne do Indije i više se nikad nije mogao vratiti na svoj Tibet. Devetogodišnji Phukang stigao je do Bonna u Njemačkoj gdje i danas živi.