Nedavni val inflacije u cijelom svijetu nameće političke promjene, podsjećajući nas koliko učinkovito ovaj stari ekonomski problem može srušiti vlade.

U demokracijama ishodi izbora često ovise o kretanju cijena. No, učinak na autokracije nije ništa manje izražen, jer inflacija nagriza implicitni društveni ugovor na kojem temelje svoj autoritet.

Ukidanje monetarne autonomije
U Argentini se izbor radikalnog samoproglašenog anarhokapitalista Javiera Mileija za predsjednika može shvatiti kao neposredna posljedica nesposobnosti sadašnjeg peronističkog režima da se nosi s inflacijom, koja je dosegla godišnju stopu od 143%. Mileijino najvažnije predizborno obećanje bilo je vraćanje stabilnosti cijena ukidanjem središnje banke i zamjenom argentinskog pezosa američkim dolarom.

Ukidanje monetarne autonomije očito je hrabar i rizičan eksperiment koji će ozbiljno ograničiti djelovanje vlade. Ali upravo je u tome poanta. Budući da je prethodna vlada pokušala učiniti previše, a očito nije uspjela, birači sada misle da je bilo što bolje od nastavka lošeg upravljanja. Na prvi pogled, Rusija izgleda iznenađujuće stabilno u usporedbi s tim.

U njoj je godišnja stopa inflacije nedavno porasla sa 6% na 7%, dok su čak i Sjedinjene Američke Države i eurozona nakratko koketirale s dvoznamenkastom inflacijom prošle godine. Međutim, SAD, eurozona i Velika Britanija spustili su inflaciju ispod 5 %, dok se Rusija kreće u suprotnom smjeru.

Nadalje, ruska inflacija porasla je i 2022., nakon potpune invazije na Ukrajinu, baš kao i 2014. nakon početnog zauzimanja teritorija na Krimu i u istočnoj Ukrajini. Zatim, od travnja 2022., stopa inflacije padala je cijelu godinu i gotovo je izgledalo kao da će se zaustaviti na respektabilnih 2,5%.

Ali ta je stabilnost bila samo iluzija. Inflacija se vratila ovog ljeta, nakon što je čelnik Wagner grupe Jevgenij Prigožin prekinuo puč i sada predstavlja najveći neposredni rizik za ratni režim ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Moskovska gradska uprava iskrena je o tom izvoru uznemirenosti, pa je čak i Putin, koji općenito izbjegava priznati slabosti, nedavno komentirao inflaciju i njezinu prijetnju ruskim obiteljima. Ruska središnja banka uredno je podigla kamatnu stopu na 15% – gotovo tri puta više od stope američkih federalnih fondova.

Kao što Putin možda dobro zna, nezadovoljstvo cijenama često je prvi znak gubitka socijalne potpore u autoritarnom režimu. Iako se obični građani ne mogu otvoreno žaliti na vladu (da ne bi bili uhićeni ili oštro kažnjeni), oni mogu gunđati zbog cijena i to i čine, osobito kada je inflacija izravna posljedica povećane državne potrošnje na rat.

Problem nastaje ne samo zbog većih vojnih izdataka ili ograničenja opskrbe koja proizlaze iz sankcija, već i zato što je Kremlj pokušao kupiti potporu građana. Primjerice, vojnici sada zarađuju više od dva i pol puta više od prosječne plaće, a njihove obitelji primaju obilnu naknadu – pet milijuna rubalja (57.000 američkih dolara) – kada ih ubiju na fronti.

Novac – najstariji savez
Izdajnički znakovi inflacije koja je iz svega toga proizašla pojavljuju se posvuda. Zbog egzodusa 800-900 tisuća mladih ljudi koji nisu bili voljni riskirati novačenje i mobilizaciju, rusko tržište rada doživjelo je preobrazbu na gore.

Nedostaje kvalificiranih radnika, a poslodavci su morali ponuditi mnogo veće plaće kako bi privukli radnike. To može funkcionirati tijekom kraćeg razdoblja. No uskoro, ljudi počinju primjećivati da im njihova veća plaća još uvijek ne kupuje ono što trebaju ili žele.

Povijest ovdje nudi važne pouke. Inflacija je bila središnji razlog zbog kojeg je 1910-ih raskinut društveni ugovor carske autokracije s ruskim narodom. U I. svjetskom ratu, Rusko Carstvo, koje nije moglo uravnotežiti svoj proračun, pribjeglo je tiskanju novca. Budući da je Rusija bila veliki izvoznik žitarica u godinama prije rata, ruski seljaci u početku su mogli prodati višak žita uredima za vojnu nabavu, koji su bili spremni platiti višu cijenu.

No, krajem 1916. inflacija se ubrzavala, a seljaci su primijetili da svojom papirnatom rubljom više ne mogu mnogo kupiti. Umjesto da nastave prodavati žito, njime su hranili svoju stoku. Kada su došli na vlast, prvi boljševici morali su učiniti nešto dramatično kako bi obnovili stabilnost cijena, pa su se usredotočili na ideju da se eksplicitno pozivaju na novu valutu podržanu zlatom: červoneti (zlatnici od crvenog zlata). Čak su iskovali nekoliko zlatnika.

U ruskoj monetarnoj povijesti postoji nevjerojatan stupanj kontinuiteta. Trenutna novčanica od 500 rubalja, osmišljena 1997. godine, ponovno prikazuje Petra Velikog (ovaj put kao kipa u luci Arkhangelsk). I mogla bi na sličan način doći na loš glas kao u carskoj Rusiji.

Ljudi se okreću protiv vlada koje su prekršile svoja obećanja, a novac predstavlja jedan od najstarijih takvih saveza. Ruske monetarne makinacije trenutno su jedan od najopipljivijih znakova sustava koji ne može ispuniti ono što je obećao. To je sustav koji će na kraju biti zamijenjen jer je iznevjerio narod.