Poslovni.hr slavi 20.rođendan
EN DE

Velika dama koju odlikuje praktičnost

Autor: The New York Times
21. studeni 2010. u 22:00
Podijeli članak —

Godinama nakon tog događaja udovica vojvode od Devonshirea zavirila je u majčinu knjigu zaruka da provjeri što je zapisano 31. ožujka 1920. godine.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Ništa. “Uopće se ne spominje moje rođenje”, rekla je vojvotkinja. “Pet dana nema zapisa, a tada, petoga dana velikim slovima piše oćišđen kuhinjski dimanjak. Nitko osim dadilje uopće me nije primijetio.” Sada joj je 90 godina i slavna je zbog dvije stvari. Prvo, kao jedina još živuća od šest poznatih sestara Mitford, neke od kojih su Nancy (spisateljica), Diana (ljepotica i supruga fašističkog moćnika sir Oswalda Mosleya) i Jessica (poznata komunistica). Drugo, kao žena koja je preinačila Chatsworth, jedno od najsjajnijih engleskih vlastelinskih imanja, iz muzejskog ostatka u obiteljski dom i samoodrživo poduzeće koje godišnje posjeti više od 600.000 ljudi. Usput je Deborah Cavendish (za prijatelje Debo) postala nacionalno blago, cijenjena poput kraljice, ali dostupna svima kao bilo tko drugi. “Tako ljubazno od vas što ste došli tako daleko”, nedavno je tim riječima dočekala posjetitelje. Uspravna držanja i stilski odjevena u jednostavnu zelenu vunenu suknju i crne cipele na petu rukovala se sa svima, ukljućujući i vozača taksija, a zatim nas povela u kuđu. Njezin dom je bivši župni stan u ovom seocetu, tek djelić imanja Chatsworth koje se proteže na više od1 4164 hektara. Cijeli jedan zid ispunjen je rođendanskim čestitkama, na kojima su prisutne njezine dvije strasti: pilići (uzgaja ih) i Elvis (štuje ga poput božanstva). U pozadini se nadvija Chatsworth sa svih svojih 297 soba i 18 stubišta. Vojvotkinja je prije nekoliko godina morala iseliti nakon smrti supruga Andrewa, jedanaestog vojvode od Devonshirea, jer je njezin sin preuzeo plemiđki naslov dvanaestog vojvode. “Bilo mi je to prilićno olakšanje jer su hodnici tako dugi”, prokomentirala je. Napisala je desetak knjiga, od kojih su posljednji memoari pod naslovom “Čekaj mene!”, čije objavljivanje je upriličeno u isto vrijeme kad i otvaranje izložbe posvećenoj Deborah u Chatsworthu. Na toj izložbi prikazani su predmenti među kojima je i dnevnik, u kojemu je opisala ples s Johnom F. Kennedyjem (“prilično je dosadan, ali drag”). Odrasla je sretno, na selu u Gloucestershireu, u pomalo ekscentričnom okružju. Otac joj je bio drugi barun Redesdale (slavan u fikciji Nancy Mitford kao strašni stric Matthew), koji se nije volio s novcem i “bojao se bilo čega ljepljivog”, na vlastitu djecu huškao lovačke pse i mrzio društvena događanja. (Jednom dok je sjedio na ručku s nekolicinom Nancyinih gostiju, glasno je zapitao: “Zar ovi ljudi nemaju vlastiti dom?”) “Bilo mi je sjajno”, prisjeća se. Čak bi je braća i sestre okružili i rugali joj se pjevajući: “Tko je najnevažnija osoba u sobi? Ti!” “Sve te stvari u našoj su se obitelji pretvarale u šale”, objašnjava. “Danas djecu pumpaju tom neobičnom pojavom koja se zove samopouzdanje.”

Godinama nakon tog događaja udovica vojvode od Devonshirea zavirila je u majčinu knjigu zaruka da provjeri što je zapisano 31. ožujka 1920. godine.

Ništa. “Uopće se ne spominje moje rođenje”, rekla je vojvotkinja. “Pet dana nema zapisa, a tada, petoga dana velikim slovima piše oćišđen kuhinjski dimanjak. Nitko osim dadilje uopće me nije primijetio.” Sada joj je 90 godina i slavna je zbog dvije stvari. Prvo, kao jedina još živuća od šest poznatih sestara Mitford, neke od kojih su Nancy (spisateljica), Diana (ljepotica i supruga fašističkog moćnika sir Oswalda Mosleya) i Jessica (poznata komunistica). Drugo, kao žena koja je preinačila Chatsworth, jedno od najsjajnijih engleskih vlastelinskih imanja, iz muzejskog ostatka u obiteljski dom i samoodrživo poduzeće koje godišnje posjeti više od 600.000 ljudi. Usput je Deborah Cavendish (za prijatelje Debo) postala nacionalno blago, cijenjena poput kraljice, ali dostupna svima kao bilo tko drugi. “Tako ljubazno od vas što ste došli tako daleko”, nedavno je tim riječima dočekala posjetitelje. Uspravna držanja i stilski odjevena u jednostavnu zelenu vunenu suknju i crne cipele na petu rukovala se sa svima, ukljućujući i vozača taksija, a zatim nas povela u kuđu. Njezin dom je bivši župni stan u ovom seocetu, tek djelić imanja Chatsworth koje se proteže na više od1 4164 hektara. Cijeli jedan zid ispunjen je rođendanskim čestitkama, na kojima su prisutne njezine dvije strasti: pilići (uzgaja ih) i Elvis (štuje ga poput božanstva). U pozadini se nadvija Chatsworth sa svih svojih 297 soba i 18 stubišta. Vojvotkinja je prije nekoliko godina morala iseliti nakon smrti supruga Andrewa, jedanaestog vojvode od Devonshirea, jer je njezin sin preuzeo plemiđki naslov dvanaestog vojvode. “Bilo mi je to prilićno olakšanje jer su hodnici tako dugi”, prokomentirala je. Napisala je desetak knjiga, od kojih su posljednji memoari pod naslovom “Čekaj mene!”, čije objavljivanje je upriličeno u isto vrijeme kad i otvaranje izložbe posvećenoj Deborah u Chatsworthu. Na toj izložbi prikazani su predmenti među kojima je i dnevnik, u kojemu je opisala ples s Johnom F. Kennedyjem (“prilično je dosadan, ali drag”). Odrasla je sretno, na selu u Gloucestershireu, u pomalo ekscentričnom okružju. Otac joj je bio drugi barun Redesdale (slavan u fikciji Nancy Mitford kao strašni stric Matthew), koji se nije volio s novcem i “bojao se bilo čega ljepljivog”, na vlastitu djecu huškao lovačke pse i mrzio društvena događanja. (Jednom dok je sjedio na ručku s nekolicinom Nancyinih gostiju, glasno je zapitao: “Zar ovi ljudi nemaju vlastiti dom?”) “Bilo mi je sjajno”, prisjeća se. Čak bi je braća i sestre okružili i rugali joj se pjevajući: “Tko je najnevažnija osoba u sobi? Ti!” “Sve te stvari u našoj su se obitelji pretvarale u šale”, objašnjava. “Danas djecu pumpaju tom neobičnom pojavom koja se zove samopouzdanje.”

U mladosti je bila poznata po ljupkosti, a suprug joj je također bio znan kao zgodan muškarac. Naslijedio je plemićki naslov kad mu je brat Billy poginuo u Drugom svjetskom ratu. Bilo je to vrijeme stalnoga i opetovanoga gubitka i žalosti. “Dvojica šurjaka”, navodi. “Moj jedini brat, Andrewov jedini brat, četvorica mojih prijatelja – svi su oni poginuli u samo mjesec dana.” No njezina generacija nema naviku samosažaljenja. “Što se može?”, sliježe ramenima. “Padao je udarac za udarcem, ali nije bilo apsolutno nikakvog odgovora na to, zar ne?” Nakon smrti Andrewova oca 1959. doznali su da iznos neplaćenih poreznih pristojbi iznosi čak 80 posto vrijednosti imanja – danas bi to bilo oko 285 milijuna dolara. Umjetnička djela prodali su muzejima, pa je dug konačno podmiren 1974. godine. Prikupljanje tolike svote novca kao i preinaka Chatswortha u održivo poduzeće zahtijevalo je potpunu reorganizaciju, od vrha do dna. Vojvotkinja je u 17 novih kupaonica postavila centralno grijanje i nove vodovodne instalacije. Osnovala je obrazovnu farmu koju godišnje posjeti oko 200.000 djece. Otvorila je suvenirnicu i trgovinu u kojoj se prodaju proizvodi i meso s farme Chatsworth, koja se poslije proširila u restoran. Njezini memoari puni su susreta sa slavnima, uključujući i Kennedyja, čija je sestra Kathleen bila udana za Andrewova starija brata prije nego što je on poginuo u ratu (i ona sama je poginula nekoliko godina poslije u nesreći zrakoplova). Kennedy, koji im je postao blizak obiteljski prijatelj, slučajno je bio na mjestu američkog predsjednika u isto vrijeme kad je Harold Macmillan, Andrewov stric, bio britanski premijer. Vojvotkinjin brak trajao je 62 godine i uspio preživjeti Andrewovu dugogodišnju borbu s alkoholom te njegove diskretne preljube. “Amerikancima je to posve drukčije, pa se cijelo vrijeme razvode”, tvrdi vojvotkinja. “To je takva dosada, morati odlučivati kome idu psi, a tko dobiva albume sa slikama.” Kako to biva, isti je vozač taksija došao po posjetitelje kad su odlazili, pa je vidio vojvotkinju kako im maše uz pozdrave. “To je bila vojvotkinja, zar ne?”, upitao je. “Obožavamo je.”

Sarah Lyall

Autor: The New York Times
21. studeni 2010. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close