Tajna sramota Norvežana

Autor: The New York Times , 20. studeni 2011. u 22:00

Trčala je pokušavajući spasiti živu glavu. Muž ju je opet silovao, ovoga puta najokrutnije u petnaest godina braka. Opetovano ju je silovao, gušio je i prijetio joj da će je ubiti. Kada je pobjegla u ranim jutarnjim satima 23. ožujka 2008. godine, prvo na ulicu, a onda u taksi, dostigao ju je prije nego što je vozač taksija stigao krenuti.

Nastavila je trčati i konačno se dokopala policijske postaje. “Morate biti spremni ostaviti cijeli svoj život, svoj identitet supruge i normalno obitelji”, rekla je ova četrdesettrogodišnjakinja u razgovoru. “Morate biti spremni nazvati muškarca kojeg ste nekada voljeli silovateljem.” “Prije to jednostavno nisam mogla. Ali te noći sam shvatila da ću umrijeti ako ga ne ostavim.”Norveška se sa svojim nordijskim susjedima natječe za naslov rodno najravnopravnije zemlje svijeta. Ali čini se da jednakost spolova nestaje na ulazu u spavaću sobu. Seksualno nasilje nad ženama u Skandinaviji ima ista obilježja kao i u neravnopravnijim društvima. Prečesto je, rijetko prijavljeno, a oni koji ga vrše još su rjeđe za to kažnjeni. Drevne predrasude o muškim pravima i suvremene pretpostavke o ženskoj emancipaciji zajedno su izgradile zid šutnje, srama i zakonske nejasnoće. Svaka deseta Norvežanka starija od petnaest godina je silovana, tvrde u Sekretarijatu pokreta utočišta, najvećoj organizaciji utočišta u toj zemlji. No, najamanje 80 posto tih slučajeva nikada se ne prijavi, dok njih samo deset posto završi osudom prijestupnika, kažu u ministarstvu pravosuđa.Ovaj tabu najupornije ustraje u privatnosti obiteljskog doma, kojeg se dugo smatralo područjem na kojemu snage reda i zakona te država nemaju što raditi. “Većina silovanja odvija se kod kuće”, kaže Tove Smaadahl, glavna upraviteljica Sekretarijata pokreta utočišta. Prema istraživanju kojega je 2005. godine proveo Norveški institut za urbana i regionalna istraživanja, devet posto žena u vezama bile su žrtve seksualnih napada. “Ne, kod nas ne postoji ravnopravnost između muškaraca i žena”, rekla je Smaadahl, “i neće postojati sve dok ne riješimo pitanje silovanja u vezi ili braku”.

Seks, brak i zakon
Norveška je još uvijek jedna od 127 država, među kojima je i dvanaest članica Europske unije, koje nisu izrijekom kriminalizirale silovanje u braku, ukazuje istraživanje Ujedinjenih naroda. Laura Turquet, glavna autorica Izviješća UN-a o napretku žena diljem svijeta za 2011. godinu, smatra da je eksplicitna kriminalizacija bračnog silovanja ključna, kako simbolički, tako i u praktičnom smislu.Prema istraživanju provedenom 2009. godine u jedanaest europskih zemalja, čija je suautorica Liz Kelly, ravnateljica Odsjeka za studije nasilja nad ženama i djecom pri sveučilištu London Metropolitan University, 61 posto slučajeva silovanja odvija se u privatnom prostoru, najčešće domu žrtve ili počinitelja. U 25 posto slučajeva, počinitelji su trenutni ili bivši partneri žrtve. Kako se navodi u tom izviješću, 40 posto slučajeva u kojima počinitelj nije prethodno poznavao žrtvu, ali je kasnije uspješno identificiran završilo je na sudu, a osuđeno je preko 70 posto osumnjičenika. Za razliku od toga, samo 14 posto osumnjičenih kod partnerskog silovanja je osuđeno.Suprug Norvežanke koja je pobjegla one očajne ožujske noći je automehaničar, muškarac kojega njezini prijatelji opisuju kao “normalnog tipa”. Kada ga je konačno odlučila kazneno goniti zbog njegovog čina, priznao je da ju je tukao, ali je oslobođen po pitanju optužnice za silovanje. Dobio je jednogodišnju zabranu prilaska, a čak i njezina vlastita majka poticala ju je: “Vrati se mužu.” “Upravo zbog ovakvih stvari tako mali broj žena obrati se policiji”, s negodovanjem kaže IngerLise W. Larsen, koja vodi glavno utočište za žene u Oslu od 2007. godine. Njezino utočište primilo je kćeri i sestre doseljenika koji su željeli osvetiti obiteljsku čast, ali i supruge veleposlanika, policijskih službenika i rukovoditelja velikih tvrtki. U prosjeku im godišnje dođe oko 350 žena te tristo djece.

Razbijen identitet
Njih sedamdeset posto trpjelo je seksualno, fizičko i psihičko nasilje najmanje četiri godine prije dolaska ovamo. Norvežanke i žene iz srednjeg sloja bilo kojeg porijekla obično se više srame zbog silovanja i premlaćivanja od drugih žena u utočištu. “Te su žene izgradile cijeli identitet na temelju fantazije o sretnoj vezi i obitelji”, objašnjava Anne-Cecilie Johnsen, psihologinja koja se specijalizirala za savjetovanje silovanih žena.Kad su u cijeli priču uključena i djeca, još im je teže napustiti supruga. Jedna žena kaže kako je gotovo nemoguće priznati si da je “otac tvoje djece silovatelj”. Nadalje, “sve dok ostaješ u braku, imaš određenu kontrolu”, tvrdi. “Da, tuče te, da siluje te. Ali također imaš kontrolu nad situacijom i držiš ga na odstojanju od djece.”Knut Storberget, norveški ministar pravosuđa i unutarnjih poslova, nedavno se priključio UNovoj inicijativi muškaraca protiv nasilja nad ženama, zajedno sa španjolskim premijerom José Luis Rodríguez Zapaterom i glavnim tajnikom UNa Ban Kimoonom.

“Ne samo ženski problem”
“To nije samo ženski problem”, rekla je Storbergetova zamjenica Astri AasHansen, koja je naručila ambicioznu studiju profila silovatelja. Prema mišljenju Helle Nesvold, liječnice pri najstarijem norveškom centru za silovanja, problem počiva u činjenici da iz dobrih namjera još uvijek dobivamo dobre rezultate. Ona kaže da većina žrtava silovanja, a osobito silovanja u braku, ne dolazi u bolnicu i ne obavlja forenzička ispitivanja. Čak 60 posto onih koje se na to odvaže ne želi da se pozove policija.“Čak i u slučajevima koji dođu do policije, policijski službenici ne preuzmu uvijek sve dokaze koje prikupimo”, rekla je i pokazala nam prostoriju punu spisa. No, dodala je da se “situacija postepeno poboljšava”.No, rekla je i da mnoge seksualno zlostavljane žene odbijaju razgovor o tom krajnje neugodnom iskustvu.Zašto je seksualno nasilje u tolikoj mjeri prisutno u zemljama u kojima je ravnopravnost spolova na zavidnoj razini? Neki stručnjaci tvrde da tijekom napredovanja prema preraspodjeli moći među spolovima može doći do prijelaznog razdoblja u kojemu se nasilje pojavljuje kao posljednji iskaz muške dominacije.No, većina promatrača slaže se kako je najbolji lijek protiv nasilja općenito veća ravnopravnost spolova.

Katrin Bennhold; Louise Loftus doprinjela izvještaju iz Pariza

Komentirajte prvi

New Report

Close