Yanji, Kina – Sjevernokorejci su navikli na borbu za preživljavanje i duševnu bol. No devalvacija valute od 30. studenoga, očigledni pokušaj oživljavanja umirućega gopodarstva pod upravom vlade, za neke predstavlja najgoru katastrofu od oskudice i gladi koja je ubila na stotine tisuća ljudi sredinom devedesetih.

Razgovori koje smo prošlog mjeseca vodili s osam Sjevernokorejaca koji su nedavno napustili zemlju – odbjeglim zatvorenikom, švercerima, ljudima u privremenom egzilu u Kini koji su onamo pristigli u potrazi za poslom te suprugom dužnosnika u vladajućoj Radničkoj stranci – oslikavaju stravičan prikaz očaja u Sjevernoj Koreji, kao i rastući bijes prema njezinu mušičavom predsjedniku Kim Jongilu. Kad je 1945. Korejski poluotok podijeljen, Južna Koreja bila je siromašnija od svog susjeda. Prema podacima o troškovima života danas njezin prosječni radnik zarađuje 15 puta više od stanovnika Sjeverne Koreje. Od 1993. do 2008. stopa smrtnosti novorođenčadi i rodilja skočila je za barem 30 po-sto. Svjetski program za hranu Ujedinjenih naroda tvrdi da je jedno od troje sjevernokorejske djece u dobi do pet godina pothranjeno. Ta agencija također navodi da jedna od četiri osobe treba pomoć u hrani, no samo će je jedna od 17 ove godine i dobiti. Stanovnici su na još većim mukama zbog devalvacije valute. Cilj devalvacije bio je preusmjeriti zaradu golemoga sjevernokorejskog poslovnog podzemlja, odnosno crnog tržišta, u vladina poduzeća gladna gotovine. Crno tržište jedini je izvor prihoda mnogim stanovnicima Sjeverne Koreje koji se podsmjehuju vladinom kredu ekonomskog Su-Hyun Lee izvještava iz Seula u Južnoj Koreji socijalizma. Teoretski, svi osim maloljetnika, staraca i majki male djece rade za državu. No državna poduzeća odumiru već 30 godina, pa Sjevernokorejci čine sve u svojoj moći kako bi izbjegli zaposlenje u njima. Poljoprivrednici se brinu o vlastitim vrtovima, dok korov prekriva kolektivne farme. Oni koji rade u gradovima zanemaruju državne zadatke kako bi trgovali svime, od metala ukradenog iz propalih tvornica do televizora prokrijumčarenih iz Kine. “Ako ne trguješ, umireš”, kaže jedna bivša učiteljica. Trideset godina poučavala je djecu u osnovnoj školi u Chongjinu, trećem po veličini gradu u Sjevernoj Koreji. No ono što je nekoć bio cjelodnevni posao 2004. se svelo na jutarnju smjenu jer su se škole počele zatvarati u podne. Barem 15 od njezinih 50 učenika napustilo je školovanje ili bi odlazilo nakon samo jednog sata jer su bili pregladni za učenje. “Iznimno je teško poučavati izgladnjelo dijete”, nastavlja ona svoju priču. I učitelji su bili gladni. Mjesečnom plaćom ova učiteljica jedva si je mogla priuštiti kilogram riže. Ona, koja ima sveučilišnu diplomu, vlastito dijete je 1998. ispisala iz trećeg razreda i umjesto toga kći poslala susjedi koja ju je učila šivati. Godine 2004. je dala otkaz i počela prodavati kukuruznu tjesteninu pokraj glavne tržnice Chon-gjina.

No prodajom tjestenine jedva je nešto zarađivala pa se okrenula riskantnijoj trgovini robom koju kontrolira država: plodovima ananasa i crvenim bobicama koje se koriste u pripremi vrlo popularnog čaja. I ta shema propala je nakon što je s partnerima skupila 17 vreća dobara u obližnjem selu, a zatim je stražar na kontrolnoj točki sve zaplijenio umjesto da je uzeo mito i propustio ih. Ostala je s 300 dolara duga. Baš poput nje, i 45-godišnji građevinski radnik, mršav poput pruta, ali dobar u matematici, shvatio je da je privatni posao jedini spas za njegovu obitelj. Međutim, kao muškarcu bilo mu je teže izvući se od radnih obveza. Bio je primoran plaćati pet dolara mjesečno da se upiše u dnevnik rada kao zaposlenik, a zatim je odlazio raditi drugdje. Takve uplate, vrlo raširene u manjim državnim poduzećima, trebale bi spomenute kompanije održati solventnima, kaže 62-godišnja trgovkinja iz Chongjina. “Kako bi te tvrtke opstale da ne dobivaju novac od radnika”, pita se ona bez trunke ironije. Bivša učiteljica pripovijeda nam kako je, nakon što su joj vjerovnici uzeli sav novac, jedne noći prešla smrznutu rijeku Tumen i došla u Kinu zatražiti pomoć od rođaka koji ondje žive. Izgladnjela i prestrašena, nasumice je kucala na vrata domova, sve dok joj neznanac nije pristao pomoći stupiti u kontakt s obitelji. Na sigurnom, u domu svojih rođaka, čudila se kako uživaju u poslasticama kao što su krastavci usred zime. No zbog toga privremenog napuštanja sina i kćeri, oboje u dvadesetima, bila je tako izjedena osjećajem krivnje da katkad nije mogla progutati ni zalogaj hrane koju su stavili preda nju.

“Ne znam jesu li moja djeca uspjela doći do nekog novca ili su umrla od gladi”, govori očiju prepunih suza. Kod građevinarca je vijest o nadolazećoj devalvaciji koju je čuo od sestre pobudila bjesomučnu žurbu da spasi ušteđevinu. Supruzi i kćeri naredio je da kupe štogod mogu, što brže. Njih troje potom se biciklima uputilo na tržnicu u Chongjinu. “Tamo je bilo kao na bojištu”, prisjeća se. Tisuće ljudi mahnito je pokušavalo ponuditi bolju cijenu od drugih i kupiti nešto te tako pretvoriti uskoro bezvrijedan novac u nešto opipljivo. Neke cijene porasle su i 10.000 posto prije nego što su trgovci zatvorili trgovine, shvativši da će i njihova zarada uskoro biti bezvrijedna. Njegova obitelj kući se vratila sa 30 kg riže, jednom svinjskom glavom i 100 kg graha. Kći je uspjela kupiti i malenu dasku za rezanje te nošene hlače. Zajedno su potrošili 860 dolara za stvari koje bi samo dan prije stajale manje od 20 dolara. Kći ga je pokušala utješiti rekavši: “Oče, nosit ću ove hlače do smrti!” “U tom trenutku, uistinu sam si htio oduzeti život”, nastavlja građevinarac svoju priču. Pokazuje prema prozoru sigurne kuće, prema noćnim svjetlima u gradu Yanjiju i prometnoj buci. “Nije kao ovdje. Ovdje nije teško zaraditi. Tamo postoji samo patnja i još patnje; žrtvovanje i još žrtvovanja”. Sestra bivše učiteljice udana je za vladinog dužnosnika. Ni ona ni on nisu veliki obožavatelji Kim Jongila. Kad je posjetila sestru, ova joj je prišapnula: “Ljudi ga slijede iz straha, ne iz ljubavi.” Svi govore kako su ljudi primjetno hrabriji u takvim komentarima nakon devalvacije valute. Građevinac se slaže: “Sada kada odete na tržnicu, čut ćete svašta.”

Sharon LaFraniere