Već mjesecima tvorci politike sa Zapada s mukom pokušavaju dokučiti s kojim strateškim interesom Rusija podupire sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Iako je to pitanje razumljivo, vjerojatno je pogrešno.

Odluke potječu od predsjednika Vladimira Putina, koji je u svojoj karijeri naučio da treba biti vrlo oprezan što se revolucija i intervencija Zapada tiče. Riječ je o čovjeku koji je na samrti komunizma osobno branio sjedište KGB-a u Dresdenu od bijesnih Nijemaca. Otkako su počeli arapski ustanci, ruski ih državni vrh ne smatra proizvodom društvenih promjena već upletanja Zapada, kojemu je cilj dijelom i nanošenje štete Rusiji. Putin je sad već slavno planuo u travnju 2011. godine, kad su NATO-vi ratni zrakoplovi napali Libiju unatoč protivljenju Rusije. “Između ostaloga, Libija je četvrta afrička zemlja po rezervama plina te prva po veličini što se nafte u Africi tiče”, izjavio je tijekom posjeta Danskoj. “Nije li to pravi razlog zašto se ovi sad ondje motaju?” Nemoguće je ovakve reakcije u potpunosti odvojiti od onoga što se u Rusiji događalo proteklih godinu dana, nakon što se izlizao desetogodišnji društveni ugovor između Putina i njegovih građana. Mediji u državnom vlasništvu arapske zemlje u kojima divljaju ustanci prikazuju u tmurnom svjetlu, a ruski diplomati novim vlastima u arapskome svijetu pristupaju polako i na klimavim nogama. Istovremeno se ruski državni vrh boji da bi sve rašireniji islamizam u arapskome svijetu mogao dati podstreh naoružanim pobunjeničkim skupinama na sjeveru Kavkaza, koje uglavnom čine suniti. Ukratko, Sirija je Rusiji dala mogućnost da kaže ne intervenciji Zapada i mogućoj revoluciji. Ovaj je argument prenesen kao stvar principa od kojeg je teško uzmaknuti. Leonid Medvedko, koji je za Pravdu, glasilo Komunističke partije, pisao o Siriji, kaže da Rusija ne može javno pozvati na odstupanje Assada s vlasti jer bi to stvorilo “vrlo ozbiljan presedan za bilo koga tko ne voli njihovu vlast”. “Ne možemo dopustiti takve ultimatume. Danas ne vole Assada. Možda poslije zamrze nekoga u Libanonu. Već smo vidjeli kako je to kad u Libiji nekoga ne vole – vidjeli smo kako je Gadafi završio.”

Unatoč svemu, Rusija ne želi otvoreno izraziti potporu Assadu. Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov kaže da je u udovoljavanju frakcijama u Siriji “važno da prođe prijelazni period, što je očito”. Kako broj mrtvih raste, Moskva se sve više brine zbog toga što se arapska javnost okreće protiv Rusije, kako tvrdi jedan viši arapski diplomat. S obzirom na to da informativni kanali poput Al Jazeere i Al Arabiye dopiru do sve većeg broja gledatelja, a redovno prikazuju gnjusne videozapise masakra u Siriji, ruski su dužnosnici morali prihvatiti da “arapske ulice nakon četrdeset godina napokon imaju svoj glas”, dodaje diplomat. “Mislim da se tek sad suočavaju s novom stvarnosti”, kaže. “Shvaćaju da im je analiza bila pogrešna te da moraju odabrati novi pristup.” Ta se spoznaja kosi sa željom da ne odustanu od principa te da se osvete za prezira vrijedno poniženje koje su osjetili zbog toga što ih Libija ignorira. “Pitanje je hoće li se na kraju usprotiviti Siriji?” Putin možda procijeni da bi mu više štetilo da poklekne pred pritiskom Zapada nego da izgubi Siriju. A ako prihvati činjenicu da Assad može vladati samo još do kraja godine, možda se ruski stav omekša ustupcima. U tom slučaju, preostalo bi mu samo sjesti i u tišini promatrati kako opozicijske snage slave pobjedu. Nije to laka odluka za čovjeka koji je prije dvadeset godina boravio u paničnom okružju KGB-ova kompleksa u Dresdenu, paleći dokumente. A onda je, uvjeren da ga je napustila zemlja kojoj je služio, izašao van kako bi od okupljene svjetine branio sebe i kolege.

Ellen Barry