Šestotinjak godina nakon što je Guo Juijing napisao ovu odu ljubavi prema roditeljima “24 paragona poštivanja roditelja” (paragon znači “kamen kušnje”) čitaju se kao zbirka strašnih priča za laku noć. Svoje mjesto tu su našle pripovijesti o ženi koja je izrezala vlastita jetra ne bi li njima nahranila bolesnu majku, dječaku koji je cijelu noć probdio bez košulje ne bi li odvratio komarce od duboko usnulih roditelja te o još jednom dječaku koji je samoga sebe prodao u ropstvo kako bi platio očev pogreb.

No kada je kineska vlada u kolovozu izdala njezinu moderniziranu verziju nadajući se kako će njome potaknuti veći broj Kineza da odbace sebičnost, nije bila spremna na žustru reakciju javnosti. Naime, nova verzija prepuna je naputaka kako usrećiti roditelje u poznim godinama. Čitatelje se potiče neka ih nauče kako pretraživati internet, neka mamu povedu na projekciju nekog starog filma te neka umirovljenim roditeljima plaćaju zdravstveno osiguranje. “Obitelj čini samu suštinu društva”, kaže Cui Shuhui, ravnateljica Svekineskog saveza žena, institucije koja je u suradnji s Kineskim državnim odborom za starenje izdala ove nove smjernice.U ovoj državi koja ubrzano stari, a stotine milijuna ljudi napuštaju rodna mjesta i odlaze u gradove u potrazi za poslom, “Nova 24 paragona poštivanja roditelja”, doimaju se kao krajnje zastarjeli. Uzmimo za primjer obvezu “čestog putovanja s roditeljima”. Iako je to izvedivo za bolje plaćene stručnjake, gotovo je nemoguće za radnički sloj, osobito 252 milijuna došljaka iz drugih mjesta. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, njihov broj godišnje raste za 4,4 posto, što znači da je u kineske gradove samo prošle godine pristiglo 11 milijuna osoba sa sela, a mnogi od njih vjerojatno su za sobom ostavili i postarije roditelje. Zhang Yang, prodavač voća u Pekingu kaže da vrlo rijetko ne radi te da nema vremena posjećivati roditelje koji žive oko 640 kilometara južno od prijestolnice. “Jedno vrijeme čak četiri godine nisam uspio otići kući”, kaže bojažljivo. “Ovdje posao cvjeta, ali se svejedno osjećam krivim što nisam češće s roditeljima.” Li Ji, popularni kolumnist u državnim novinama Legal Daily, napao je nove smjernice. “Da je državno zdravstveno osiguranje vrijedno spomena, djeca ne bi trebala toliko brinuti o zdravlju svojih roditelja, a kad bi im tvrtke omogućile određen broj slobodnih dana za odmor, mogla bi i češće otputovati kući.”

Ipak, konfucijanska ideja o odanosti roditeljima duboko je ukorijenjena u kinesko društvo. A to se tijekom posljednjih nekoliko godina pokazalo problematičnim za znatan broj djece rođene nakon strogih zakona o planiranju obitelji s kraja 1970ih. Jedna od posljedica toga, tvrde stručnjaci za demografiju, jest vrtoglavi porast broja kućanstava u kojima starije osobe žive same dok njihova djeca grade temelje života u udaljenim gradovima. Prema izvještaju službene novinske agencije Xinhua iz 2011., gotovo polovica ukupnog broja od 185 milijuna osoba starijih od 65 godina ne živi s djecom, što je fenomen koji je u prošloj generaciji bio nečuven.Chen Xuena, zaposlenica jednog pekinškog poduzeća za odnose s javnošću, kaže da je rastrgana između karijere i brige o roditeljima koji žive u dalekoj pokrajini Zhejiang. “Svaki put kad odem kući uvjerim se kako mi roditelji stare i to me deprimira”, priča Chen Xuena u jednom kafiću u glavnom gradu. Prošle je godine kinesko zakonodavno tijelo Državni narodni kongres predložilo zakon kojim bi se sinove i kćeri obvezalo na “česte posjete roditeljima”. Navedeni zakon omogućio bi zanemarenim roditeljima da tuže vlastitu djecu budu li ga kršila.“Nova 24 paragona poštivanja roditelja”, unatoč svojoj nespretnosti, pokušavaju riješiti korijenske uzroke usamljenosti. Potiču djecu da svake godine roditeljima pripreme rođendansku zabavu i pažljivo slušaju njihove priče. Od njih se čak traži da obudovjelim roditeljima pomognu pronaći novog supružnika, što je zadaća kojoj bi se mnogi roditelji usprotivili. “Bilo bi me stvarno sram kad mi sin pokušao pronaći novu suprugu”, kaže Xu Zhihao, umirovljenik kojega smo zatekli pri sunčanju s prijateljima u jednom pekinškom parku. “To nije dio kineske tradicije.”

Andrew Jacobs i Adam Century