Drastičan pad cijena nafte utjecao je na zemlje u kojima kompanije u državnom vlasništvu imaju ekskluzivno pravo na istraživanje i proizvodnju crnog zlata. Mnoge države koriste prihode od prodaje nafte kako bi postigle ideološke ciljeve i ojačale svoj utjecaj.

Pad cijena bi, međutim, mogao utjecati na takvu politiku. Kako je cijena nafte s rekordnih 147 dolara po barelu u manje od pola godine pala na ispod 50 dolara, ekonomska i politička moć država-izvoznica se smanjila. To se prvenstveno odnosi na Rusiju, Venezuelu i Iran, koje naftne prihode koriste za ostvaranje svojih ideoloških ambicija. Rusija je ojačana naftnim prihodima, kao i prihodima od prodaje plina, počela jačati svoje vojne snage i vraćati utjecaj prema onome kakvog je imala tijekom hladnog rata. Bez prihoda od prodaje energenata to nikako ne bi mogla. Što se tiče Irana, on koristi svoje prihode da bi ojačao utjecaj na Bliskom istoku i suprostavio se sankcijama uvedenim zbog svog nuklearnog programa. Nakon svrgavanja iračkog predsjednika Sadama Huseina, poslije američke invazije 2003. godine, Irak je zapao u kaos i izgubio moć u regiji Perzijskog zaljeva, što je Iranu pomoglo da zauzme vodeće mjesto. Konkurira mu jedino Saudijska Arabija, koja raspolaže s najvećim naftnim zalihama na svijetu.

Nafta je i venezuelskom predsjedniku Hugu Chavezu pomogla da postane dovoljno moćan kako bi se suprotstavio američkoj politici na zapadnoj hemisferi i počne uspostavljati latinoameričku “socijalističku” koaliciju kojom bi dokinuo utjecaj Sjedinjenih Država u regiji. Pad cijena nafte bi, međutim, mogao oslabiti moć vlada tih zemalja. Analitičar za energetska pitanja na sveučilištu Rice, Kenneth Medlock, kaže kako vlade u ovoj situaciji imaju problema da ostanu likvidne i da nastave programe koje su provodile ili započele kada su cijene nafte bile više. U Iranu raste zabrinutost da bi se zbog pada prihoda od nafte zemlja mogla suočiti s ekonomskom krizom, i to u trenutku kada se predsjednik Mahmoud Ahmadinejad priprema za izbore sljedeće godine. U Venezueli bi moglo biti ugroženo financiranje socijalnih programa i drugih inicijativa usmjerenih k izgradnji Chavezove socijalističke države. Naftom u Venezueli, kao u mnogim drugim državama, raspolaže državna kompanija. Veliki broj zemalja zabranio je pristup zapadnim naftnim kompanijama pozivajući se na mjeru poznatu kao nacionalni resursi. “Naftni giganti poput Exxson Mobilea sada imaju kontrolu nad mnogo manjim zalihama nafte”, tvrdi direktor naftne kompanije Conoco-Philips James Mulva. “Državne kompanije posjeduju najveće zalihe nafte u svijetu, dok međunarodni naftni giganti kontroliraju manje od 10 posto svjetskih izvora nafte i plina”, dodaje.Kenneth Medlock sa Sveučilišta Rice ističe: “Te kompanije su u velikom broju slučajeva pokazale nesposobnost da razviju resurse na pravovremen i efikasan način. Međunarodni giganti su mnogo sposobniji za takvo što. Oni posjeduju adekvatan trgovinski poticaj da pokrenu stvari. Mogućnost vađenja većih količina nafte mogla bi biti primamljiva za vlade, čime bi pružila šansa zapadnim naftnim kompanijima na uštrb politike nacionalnih resursa.”

činjenice

Zaštita bogatstva
Neke zemlje vjeruju da državne kompanije mogu efikasnije zaštititi naftno bogastvo. Analitičar za energetska pitanja u washingtonskom institutu Cato, Jerry Taylor, međutim, smatra da postoji još jedan razlog. Kada imate velike privatne korporacije koje stvaraju profit onda u nekim dijelovima društva potičete mogući otpor političkom režimu.
Efikasna kompanija
Budući da je proizvodnja nafte glavni izvor prihoda u velikom broju tih zemalja, posjedovanje naftnih kompanija u stvari pomaže u sprječavanju mogućeg razvoja djelovanja opozicije. Taylor ističe da je saudijski Aramco primjer efikasne i produktivne državne naftne kompanije.