U washingtonskom skladištu muzeja Smithsonian za zrakoplovstvo i istraživanje svemira nalaze se nebrojena inženjerska čuda iz razdoblja svemirske utrke.

Tu je veći dio zbirke muzeja od 300 svemirskih odijela, a položena su na pet čeličnih stalaka u prostoriji s kontroliranim klimatskim uvjetima te zaštićena pokrovom. Tu je odijelo Mercury kakvo je nosio Scott Carpenter, četvrti Amerikanac u svemiru, s dobro poznatim točkastim zaštitnim slojem. Tu je i odijelo Apollo 11 koje je nosio Neil Armstrong, a koje izgleda divno kao i kad je učinio prvi korak na površini Mjeseca 1969. godine, zahvaljujući čišćenju oštećenih dijelova materijala koje je obavila Nasa. Pored njega nalazi se odijelo Apollo 17 Harrisona H. Schmitta, još uvijek prekriveno lunarnom prašinom. Neka druga odijela nisu uspjela ni doći do svemira, uključujući i ono izrađeno od nehrđajućeg čelika. Rukavice su mu izrađene od kože morskog psa i imaju našivene nokte.Ova svemirska odijela doći će na svoje u proljeće, kad će biti izložena na putujućoj izložbi fotografija i rendgenskih snimki. Svemirsko odijelo mora moći obavljati dvije temeljne, ali u potpunosti suprotstavljene funkcije: zaštititi astronauta od nepovoljnih uvjeta u svemiru i omogućiti mu da se udobno kreće i radi.“Veći dio toga je inženjering”, rekao nam je Joseph J. Kosmo, viši projektni inženjer u Nasi koji već pedeset godina izrađuje svemirska odijela. “Ali, ima tu i puno umijeća.”Odijelo pod pritiskom (gumeni mjehur i zapečaćena kaciga) omogućuju astronautu da preživi u svemirskom vakumu.“Kad ga stavite pod pritisak, to je kao da radite unutar kobasice”, objasnio je Joseph P. Kerwin, astronaut koji je sudjelovao u misiji Skylab 1973. te “glavni za odijela” tijekom programa Apollo nekoliko godina prije toga. “Cijeli je trik u tome kako dizajnirati odijelo na kojemu je jednostavno i lako pokretati zglobove i spojke, premda po fizičkim značajkama nalikuje na napuhani balon.”Usvojeno riješenje nazvali su “spirala” jer na ramenima, koljenima i drugim zglobovima ima nabore koji nalikuju na one na harmonici.Prva odijela, za letove misije Mercury u kojima je sudjelovao samo po jedan astronaut, bila su tek inačice vojnih odijela za letenje na velikim visinama, ispričala nam je Amanda Young, koja se već 15 godina brine o ovoj muzejskoj zbirci.

Ta odijela imala su samo dva sloja, onaj za održavanje tlaka i najlonski sloj koji ga je štitio te održavao oblik pod pritiskom. (Tanki aluminijski sloj zaljepljen za najlon tu se nalazio više radi izgleda nego radi toplinske zaštite.)Kod odijela Mercury, mjehur je služio samo za hitne slučajeve, kako bi osigurao preživljavanje do povratka astronauta na zemlju. Nikad nije došlo do takvog slučaja. No, s prvim šetnjama u svemiru, tijekom letova misije Gemini sredinom 1960ih u kojima su sudjelovala po dva astronauta, to se promijenilo, dodaje Amanda, koja je i autorica knjige o ovoj muzejskoj zbirci pod naslovom “Svemirska odijela”. Odlazak izvan svemirske letjelice je, osim što je nalagao da odijela budu pod pritiskom, izlagao astronauta mikrometeoritima (česticama koje se kreću velikom brzinom i mogu oštetiti odijelo) te ekstremnoj vrućini i hladnoći. Stoga su dodani slojevi polimerskog materijala poput Dacrona, Mylara i drugih radi zaštite i izolacije astronauta. Dodana su i neka druga zdravorazumska poboljšanja, dodaje Amanda Young. “Otkrili su da će preko zatvarača na leđima morati staviti zaštitnu navlaku jer bi se zatvarač zagrijao kad bi astronaut okrenuo leđa prema suncu.”A kad bi astronauti pokušavali nešto raditi, brzo su se pregrijavali. Hlađenje zrakom je bilo neodgovarajuće, objasnio je Kosmo, pa je razvijena ideja vodom hlađenog donjeg rublja. Četvrti čovjek koji je kročio površinom Mjeseca, Alan Bean počeo se pregrijavati, pa je pojačao hlađenje na srednji modus. Kerwinu je ispričao da se osjećao “kao da je zaronio u bazon, smjesta je osjetio kako mu se cijelo tijelo hladi”. Šetnje po Mjesecu tijekom programa Apollo dizajnerima odijela donijele su i neke druge zahtjeve. Odijelo je moralo biti dovoljno udobno za nošenje tijekom nekoliko sati u skučenom komandnom modulu, ne preglomazno jer su astronauti u njemu morali moći upravljati modulom i pritiskati sve gumbe te povlačiti poluge iz sjedala u letjelici. No, zbog šetnji po površini Mjeseca bila je potrebna dodatna zaštita od topline, hladnoće i mikrometeorita, a uvijek je postojao i rizik od oštećenja materijala. Stoga su odijela za misiju Apollo morala biti i glomazna, a sastojala su se od 20 slojeva, uključujući i jedan od tkanine beta, koja se izrađuje od staklenih vlakana obloženih teflonom. “Dobro su to obavili”, ponosan je Kerwin.

Henry Fountain