Ovih se dana navršila 19. obljetnica pada Berlinskog zida i otvaranja granice između nekadašnje Istočne i Zapadne Njemačke.

Politbiro Demokratske Republike Njemačke (DDR) 9. studenog 1989. je masama ljudi odlučio dopustiti prolazak iz Istočne u Zapadnu Njemačku putem svih graničnih prelaza, uključujući i onih kroz Berlinski zid. Time je počelo ujedinjenje umjetno podijeljene države i došao kraj hladnome ratu. Okolnosti koje su dovele do pada Berlinskog zida poprilično su poznate javnosti, no uloga medija u tom procesu prilično je nepoznata. Prvi zapadni novinari dobili su dozvolu rada u DDR-u 1973. godine te su mogli direktno izvještavati i životu u komunističkoj Istočnoj Njemačkoj.Istovremeno su i istočnonjemački novinari izvještavali sa Zapada. Oni su odigrali važnu ulogu u padu Berlinskog zida. Siegbert Schefke i Aram Radonski bili su jedini novinari koji su se 9. listopada 1989. usudili snimati tadašnje demonstracije u Leipzigu. Snimali su sa zvonika jedne crkve! Da ih je Stasi tada uhvatio na djelu, bez sumnje bi završili u zatvoru. S obzirom na Stasijeve metode, mučenje i dugogodišnja robija bili bi neizbježni. “Naravno da nas je bilo strah, mi smo znali da u Leipzig dolazi vojno pojačanje DDR-a i znali smo da ne dolaze u taj grad u šetnju”, kaže danas Schefke. Priznaje kako je sa svojim prijateljem Aramom Radomskim tajno surađivao s novinarima iz Zapadne Njemačke. “Mi smo zaobišli tadašnja pravila ponašanja istočnih i zapadnih novinara, koji su potpisale dvije njemačke države. Srećom smo imali istomišljenike na TV postajama sa Zapada koji su dijelili naše mišljenje o besmislenoj situaciji u kojoj smo se tada nalazili”, dodaje.

Svi novinari koji su bili akreditirani u DDR-u morali su zatražiti dozvolu ako su željeli napustiti Istočni Berlin i otići na teren u neko mjesto na području Istočne Njemačke. Stasi je imao dosje o svakom pojedinačnom novinaru sa Zapada, a svakog je novinara nadziralo oko 20 špijuna, među kojima su bili i njihovi istočnonjemački kolege. “Naši su uredi bili prisluškivani, baš kao i naši stanovi”, kaže novinar Ulrich Schwarz, bivši dopisnik zapadnonjemačkog magazina Der Spiegel iz DDR-a. Spiegel se nije smio prodavati u DDR-u. Vlasti su ga naravno čitale, no obični ljudi ga nisu mogli kupiti. No, oni su smjeli gledati zapadnonjemačku televiziju. Od 1973. godine, u fazi popuštanja njemačko-njemačkih odnosa i napretka u politici približavanja Istočnog Berlina i Bonna, čelništvo DDR-a je dozvolilo građanima gledanje donedavno zabranjenog programa. Zapadnonjemačka je televizija svojim izvještavanjem o svjetskim događajima dala odlučujući doprinos krahu režima DDR-a. Tome su, na duži rok, pridonijeli i mediji iz DDR-a. “Mislim da su naši istočnonjemački mediji odigrali odlučujuću ulogu u padu Berlinskog zida. Mediji su ohrabrili široke narodne mase u protestu protiv režima, ljudi su odjednom shvatili da svojim ponašanjem mogu nešto promijeniti. Građani su shvatili da je sustav vlasti u DDR-u neposoban i nemoćan, da se gasi. Tko je tada mogao predvidjeti da će se dogoditi jedna takva revolucija bez prolijevanja krvi? Mislim da to ne bi bilo moguće bez tadašnjeg izvještavanja medija”, kaže Harald Händel, novinar iz DDR-a.

Činjenice

Stasijeva kontrola novinara
U radu novinara istočne i Zapadne Njemačke veliku ulogu odigrala je istočnonjemačka tajna policija – Stasi. Stasi je kontrolirao i dirigirao cijelim medijskim sustavom DDR-a i pokušavao utjecati i na izvještavanje zapadnih novinara koji su radili na teritoriju Istočne Njemačke. Mnogima je ipak polazilo za rukom izbjeći zamke i stalni nadzor Stasijevih Špijuna.
Akreditacije
Svi novinari koji su bili akreditirani u Istočnoj Njemačkoj morali su tražiti dozvolu ako su željeli napustiti Istočni Berlin i otići u neko mjesto na području istočne Njemačke. Kontrola je bila snažna u svakom dijelu zemlje, no novinari su ipak uspijevali sakupljati informacije i proslijediti ih u zapadni dio zemlje i dalje u svijet.