Koliko god se glasno bunili, svejedno morate ostaviti pištolj na ulazu u restoran. (Dobit ćete garderobni broj). Zaštitari u uskim trapericama i još užim majicama čuvaju ulaz, nosajući ovdašnji znak autoriteta – voki toki. Čak i uglađeni gosti sumnjičavo pogledavaju niz cestu ne bi li ugledali autobombu. Antoine al-Hage, kapitalistička verzija plaćenika, na opasnost, rizik i korist noćnog života u Iraku samo se nasmije.

“Gdje ima rata”, kaže, “ima i mnogo novca”.Bagdad žudi za predahom od groznih godina kad je vladao policijski sat. Uz veliki otpor gradski noćni život počinje pokazivati znakove života. U glavnom gradu Iraka ove je godine otvoren velik broj novih restorana. Svi se razvijaju u okružju suvremenog Bagdada, grada koji tek povremeno djeluje uobičajeno, no i dalje ostaje barikadirani labirint razrušenih zidova i bodljikave žice. Naime, gotovo se svaki novi restoran diči debelim neprobojnim staklom. No, Hageov restoran, koji je otvoren prošli mjesec, prati posebna priča. Gradom se često posljednjih dana čuje pitanje: “Jeste li vidjeli onaj novi libanonski restoran?” Pred restoranom Lebanese Club parkirani su najšminkerskiji automobili – Toyotini Land Cruiseri, Jeep Commanderi i Hummeri. Od otvorenja 27. svibnja ovdje su objedovali ambasadori Francuske i Libanona. “Otmjeno mjesto”, kaže Hage.

U pravu je kad kaže da mu u Bagdadu nema ravnog što se tiče ciljane klase, ponude i, dakako, uređenja. Lebanese Club ima utjecaje Beiruta, Dubaija i Miamija u stilu “Lica s ožiljkom” samo bez kokaina. Izgradnja je stajala 2,5 milijuna dolara, a ulagači, Iračani i Libanonci, smatraju da će im se ulaganje isplatiti već za godinu dana. Čak i tijekom radnih dana klub odlično posluje. Navečer se Hage druži s posjetiteljima kluba. “Radije razgovaram na francuskom”, kaže. Ponosni Libanonac Hage ima njuh za zaradu gdje god se našao, koliko god ta zemlja bila u krizi. Već deset godina Hage (51) slijedi put američkih vojnih pothvata. Nakon što je sudjelovao u izgradnji zračne luke u afganistanskom Kandaharu, boravio je u Tadžikistanu i Uzbekistanu. Šest godina je povremeno dolazio u Irak u kojem su posredstvom američke vlade izgrađena građevinska i uslužna carstva. “Gdje idu Amerikanci, idemo i mi”, kaže.

Anthony Shadid; Duraid Adnan pridonio izvještaju