Kad je moćni čelnik provincije Guangdong i istaknuti dužnosnik Komunističke partije početkom studenoga dočekao novog veleposlanika Sjedinjenih Američkih Država Garyja Lockea, povela se priča o Lockeovim kineskim korijenima. Gary Locke ovamo je svratio na razgovor s partijskim čelnikom Wangom Yangom na putu prema rodnom selu svojih predaka. Wang je brzo stao na kraj toj temi. “Nije on naš domaći”, rekao je pomoćnicima dok su se smjenjivali u rukovanju. “Treba mu biti jasno da je Amerikanac.”

Prije samo nekoliko mjeseci neki su kineski mediji Lockea isticali kao uzora uštogljenim kineskim političarima. Taj važni Amerikanac leti ekonomskom klasom i ne želi da ga prati vojska podređenih, koja u Kini služi potrebama mnogih političara. No ti su dani prošli. Propagandno vodstvo, koje se očito zabrinulo da će zbog Lockea kineski čelnici izgledati kao da nisu u doticaju sa stvarnošću, uveli su ograničenja na medijsko praćenje Garyja Locke, koji je odslužio dva guvernerska mandata u državi Washington, bio državni tajnik za trgovinu i prvi je veleposlanik kineskoameričkih korijena koji služi u Kini. Neki mediji tvrde da je njegov stil prijatelja naroda lažan te da se radi o američkoj uroti za poticanje kineskog naroda na iskazivanje nezadovoljstva svojim vodstvom. Dvojica kineskih novinara koji su pratili Lockeov posjet Guangzhouu i rodnom selu predaka kažu da je propagandno vodstvo izdalo naredbu da se put ne smije medijski “agresivno napuhivati”. “Ne vole ga”, komentira jedan reporter stav propagandnog vodstva prema Lockeu. “Misle da je previše medijski eksponira te da sramoti kinesko državno vodstvo.” No njihov stav nije dopro do običnih Kineza. Kad je Locke (61) posjetio Taishan, rodni grad stotina tisuća kineskih useljenika u SADu, stotine se ljudi okupilo na ulici kako bi ga pozdravili na putu prema mjesnoj školi. Locke je spremno pristao na fotografiranje. “Voli biti s običnim ljudima”, rekao je Wu Qiang, tridesetpetogodišnji tvornički radnik, dok je strpljivo čekao dolazak veleposlanikove povorke vozila. “Ima kineske krvi i američku narav.” U tri mjeseca otkako mu je u Kini počeo mandat, popularnost koju je stekao izdvaja ga od prethodnika. Kad je u kolovozu sletio u zračnu luku u Pekingu, kineski su mikroblogovi brujali o tome da je sam otišao po kavu, sam nosio ruksak i vukao prtljagu te putovao običnim automobilom, a ne limuzinom.

Obične Kineze zadivljuju priče o tome kako Locke i njegova obitelj stpljivo sat vremena čekaju na žičaru koja prevozi do Kineskog zida te kako putuju ekonomskom klasom. Oduševljeni su i ponosni što je netko njihov stekao položaj moći u državi kojoj se i dalje dive. Locke je itekako iskoristio priču o tome da svatko u Americi može uspjeti. Njegov je djed iz sela Jilonga u SAD otišao osamdesetih godina 19. stoljeća, prao posuđe i podove u zamjenu za satove engleskoga te rođake jednog po jednog doveo u SAD. Locke kaže da je njegov otac, koji se u SAD doselio kad mu je bilo 12 ili 13 godina, radio svakog dana te da ga je naučio poštivati obitelj, obrazovanje i naporan rad. Jedna od Lockeovih najupečatljivijih rečenica jest da je obitelji Locke trebalo sto godina da se pomakne kilometar i pol, od kuće u kojoj je njegov djed radio kao sluga do guvernerske vile u stilu 18. stoljeća. U državi u kojoj se politička sudbina kroji uglavnom iza zatvorenih vrata Lockeov karijerni put smatra se prototipno američkim te neizravnim pobijanjem tvrdnje službenog Pekinga da kineski narod nije spreman za demokraciju. Locke se oslanja na obje kulture. U Kini će, kaže, nastojati dokazati da su “Amerikanci vrlo otvoreni i ležerni ljudi” te dodaje: “Ako pojačana pozornost i veća vidljivost koju stvaram pomognu u otvaranju vrata i više Kineza izloži američkim vrijednostima i stilu života, onda je to sjajno.” Međutim, njegovo imenovanje u Kini nije dočekano s odobravanjem. U Guangming Dailyju, utjecajnom dnevnom listu Komunističke partije, pisalo se da se imenovanjem Garyja Lockea “otkriva gnjusna namjera SADa da pomoću Kineza uvede kontrolu nad Kinezima te izazove politički kaos u Kini”. Locke kaže da ga napisi u kineskim tiskovinama ne zabrinjavaju. “Ne znam što je u glavi onih koji pišu za vladine novine”, izjavio je nedavno. “Nisam ovamo došao baviti se životima kineskih vođa.”

Sharon LaFraniere; Li Bibo doprinio izvještaju iz Guangzhoua, a Edy Yin iz Pekinga