Kina, domovina jedne petine svjetskih žena, među rijetkim je državama u kojima žene nisu ravnopravne, tvrde feministkinje i znanstvenici, ali se iščitava i iz podataka Svekineske ženske federacije, organizacije koju je vlada osnovala s ciljem zastupanja ženskih interesa. Ovdašnje stanovnice 1950-ih uživale su sve prednosti koje im je omogućila maksima Komunističke partije i Mao Cetunga “štogod mogu drugovi, mogu i drugarice”.

Danas ženska primanja opadaju u usporedbi s muškima, prevladavaju tradicionalni stavovi prema kojima je ženi mjesto kod kuće, a u padu je i ukupno bogatstvo žena. Dok se zastupljenost žena u parlamentima diljem svijeta diže, postotak žena u kineskom parlamentu, Narodnom kongresu već je desetljećima na razini od malo iznad 20 posto. Očito je da Kineskinje imaju veća prava od stanovnica Afganistana ili Saudijske Arabije. No Kina se uopće ne trudi oponašati Indiju, Europu, Latinsku Ameriku ili afričke države kao što su Južnoafrička Republika ili Ruanda po pitanju guranja žena u prvi plan. Dijelom je tomu tako zbog straha komunista od pojedinaca koji u jednostranačkoj državi zahtijevaju svoja prava. Unatoč moćnoj službenoj retorici o zaštiti ženskih prava, nema napretka po pitanju podizanja značaja ženskog faktora. Na Valentinovo, 14. veljače ove godine, tri su mlade žene u Pekingu odjenule bijele vjenčanice zamrljane crvenom bojom u znak prosvjeda protiv obiteljskog nasilja. Nekoliko dana kasnije studentice u gradu Guanghou zauzele su javni muški toalet. Prosvjedovale su zbog manjka institucija za žene i njihovog nižeg socijalnog statusa, a taj je prosvjed kasnije odjeknuo i ponovio se u mnogim drugim kineskim gradovima. Brojne feministkinje tvrde da ne postoji politička volja za poboljšanje statusa žena. “U Kini političke odluke donosi vrlo mala skupina muškaraca, a njima ženska prava ne predstavljaju pitanje od ključne važnosti”, tvrdi Hui Jin, 27-godišnja studentica veterine i jedna od organizatorica prosvjeda u vjenčanicama. Feng Yuan, znanstvenica i ravnateljica Mreže protiv obiteljskog nasilja u Pekingu kaže: “Kina nema mnogo samostalnih društvenih pokreta.”

A Ženska federacija ne može im puno pomoći, nastavlja, jer se ona nalazi “u sklopu birokracije i kao ženska organizacija mora pristajati na kompromise”. U najužem krugu vlasti, Stalnom komitetu Politbiroa Komunističke stranke, koji broji 9 članova, nema nijedne žene, a od 25 članova Politbiroa samo jedna osoba je žena. Na 16 punopravnih članova Centralnog komiteta Komunističke stranke dolazi samo jedna žena. Žena se nalazi na čelu samo jedne od ukupno 120 državnih tvrtki, najmoćnijeg gospodarskog sektora u Kini, prošle je godine izvijestio Bloomberg Business News. Isto tako, žene nisu utjecajne ni u gospodarskom smislu. Činjenica koja se često naglašava, da se prošle godine na Forbesovom popisu milijardera koji su do bogatstva došli vlastitim radom našlo sedam žena (od ukupno 14 mjesta), “govori nam nešto samo o tim ženama osobno”, kaže Gail Hershatter, profesorica povijesti i stručnjakinja za žene u Kini pri Sveučilištu u Kaliforniji u Santa Cruzu. Prema vladinom Trećem istraživanju društvenog statusa žena u Kini provedenom 2010. godine, gotovo 62 posto muškaraca i 55 posto žena izjavilo je da je “muškarcima mjesto u javnom životu, a ženama kod kuće”, što je porast od 7,7 i 4,4 postotna boda u odnosu na 2000. Prema tom istraživanju i prihodovni jaz se proširuje, pa tako prosječni godišnji prihod žena u urbanim sredinama iznosi 67,3 posto prosječnih muških prihoda, dok u ruralnim sredinama ta brojka iznosi 56 posto, što je pad od 10,2 i 23 posto u usporedbi s 1990. godinom.

Po pitanju “visokoobrazovanih talenata” 2010., 81 posto žena imalo je sveučilišnu diplomu, 7 posto više nego kod muškaraca, no 80,5 posto njih izjavilo je da su im na poslu nadređeni upravo muškarci. Istodobno, prema istraživanju Lete Hong Fincher, doktorantice na pekinškom sveučilištu Tsinghua, žene su i sve siromašnije. Wu Qing (74) umirovljena profesorica engleskog jezika 27 je godina bila članica Narodnog kongresa u pekinškom okrugu Haidian, a najveći dio tog vremena bila je nezavisna zastupnica. No prošle godine kandidatura joj je zabranjena. “Mislim da je ta odluka došla sa samog državnog vrha”, kaže Wu Qing. Ova požrtvovna feministkinja koja je 1987. pomogla u osnivanju ženske studijske grupe na svom sveučilištu, Pekinškom sveučilištu za strane studije, smatra da su političke slobode prijeko potrebne za napredak žena u Kini. “Indija je demokratska država, a Kina je totalitarna država”, kaže. “Ako Indijke odluče zajedničkim naporima i demokratski nešto poduzeti, mogu to postići. No u Kini to ovisi o tome koliko su lokalni dužnosnici dobri prema vama.”

Didi Kirsten Tatlow