Ne tako davno Apple se hvalio da svoje uređaje proizvodi u Americi. Danas je slika drukčija. Gotovo svih 70 milijuna iPhonea, 30 milijuna iPada i 59 milijuna drugih Appleovih proizvoda, koliko ih je lani prodano, proizvedeno je u drugim zemljama.

Zašto taj rad ne možemo dovesti u Sjedinjene Američke Države, upitao je predsjednik Obama Stevea Jobsa na večeri održanoj u Kaliforniji u veljači prošle godine. “Ta se proizvodnja i radna mjesta neće vratiti”, navodno mu je tada rekao Steve Jobs. Ne radi se samo o tome da je naknada za rad izvan SAD-a niža, već i o tome da uprava Applea smatra da su mnoge tvornice u prekomorskim zemljama zahvaljujući svojoj fleksibilnosti, radinosti i radnim vještinama do te mjere nadmašile američke proizvođače da “Proizvedeno u SAD-u” za Appleove proizvode više nije održiva poslovna mogućnost. Jedan je bivši izvršni direktor rekao da se Apple oslonio na jednu kinesku tvornicu da modernizira proizvodnju iPhonea samo nekoliko tjedana prije nego što se taj uređaj trebao naći u trgovinama. Apple je u posljednjem trenutku izmijenio izgled zaslona iPhonea, zbog čega se proizvodna linija morala u potpunosti promijeniti. Novi su zasloni u tvornicu počeli dolaziti oko ponoći. Predradnik je, prema navodima izvršnog direktora, probudio 8000 radnika koji borave u radničkom domu tvrtke. Svaki od njih dobio je keks i šalicu čaja, a već pola sata nakon buđenja krenula im je dvanaestosatna smjena, tijekom koje su staklene zaslone umetali u zakrivljene maske telefona. “Tome nijedna američka tvornica nije ravna”, kaže izvršni direktor. Apple u SAD-u zapošljava 43.000 ljudi, a u drugim zemljama još 20.000 radnika. Puno više ljudi Apple zapošljava putem ugovornih tvrtki. Osim navedenih radnika, još 700.000 inženjera izrađuje i sastavlja iPade, iPhone i druge Appleove proizvode, no gotovo većina radi u Aziji, Europi i drugim zemljama, u tvornicama na koje se većina tvrtki koje prodaju elektroničku opremu oslanjaju u proizvodnji.

“Appleov primjer dokazuje zašto je danas toliko teško stvoriti nova radna mjesta za srednji sloj”, kaže Jared Bernstein, koji je do lani obnašao dužnost savjetnika Bijele kuće za gospodarstvo. “Ako je ovo vrhunac kapitalizma, trebali bismo se zabrinuti.”Slična priča prati druge tvrtke u SAD-u, Europi i drugim dijelovima svijeta. Izdvojena proizvodnja danas je učestala pojava u stotinama grana poslovanja, pa tako i u računovodstvu, pravnim uslugama, bankarstvu, tekstilnoj industriji, proizvodnji automobila te farmaceutskoj industriji. No iako Apple u tome nije jedini, može se donekle shvatiti zašto se uspjeh istaknutih tvrtki nije odrazio na veći broj radnih mjesta u matičnim državama. “Tvrtke su nekoć osjećale obvezu podupirati američke radnike, čak i kad to nije bilo najpametnije s financijskog gledišta”, kaže Betsey Stevenson, koja je do rujna prošle godine bila glavna ekonomistica u Ministarstvu rada SAD-a. “Ta se praksa ugasila. Zarada i učinkovitost nadjačali su velikodušnost.” Uprava Applea kaže da je pogrešno doprinos tvrtke mjeriti po broju zaposlenika, no ističu da Apple danas u SAD-u zapošljava više radnika nego ikad prije. Kažu da je Appleov uspjeh pogodovao gospodarstvu tako što je poduzetnicima dao uzlet te stvorio radna mjesta u tvrtkama koje proizvode mobilne telefone i prevoze Appleove proizvode. “Nismo dužni rješavati probleme u SAD-u”, rekao je jedan od današnjih viših menadžera.

Širenje posla
Nekoliko godina nakon što je Apple 1983. godine počeo s razvojem Macintosha, Steve Jobs hvalio se da se radi o “uređaju koji je proizveden u Americi”. Međutim, do 2004. godine Apple se većim dijelom okrenuo proizvodnji u inozemstvu. Azija je bila privlačno odredište jer su radnici s manjim stupnjem radnih vještina bili jeftiniji. No to nije bilo ono što je motiviralo Apple. Naime, za tvrtke koje se bave tehnologijom trošak rada minimalan je u usporedbi s troškovima kupnje dijelova ili upravljanja nabavnim lancima koji povezuju dijelove i usluge stotina tvrtki. Usmjerenost na Aziju “svela se na dva čimbenika”, kaže jedan bivši visokopozicionirani djelatnik Applea. Tvornice u Aziji “mogu smanjivati i povećavati opseg proizvodnje po potrebi, a azijski nabavni lanci premašili su američku ponudu”. Utjecaj tih prednosti postao je očit čim je Jobs, koji je bio nezadovoljan kako se lako plastični zasloni iPhonea mogu izgrebati, 2007. godine zatražio da se zamijene staklenim zaslonima. Proizvođači mobilnih telefona godinama su izbjegavali staklene zaslone zato što traže veliku preciznost u rezanju i brušenju, a to je bilo strašno teško postići. Apple je već odabrao američku tvrtku Corning Inc. za proizvodnju pojačanog stakla, no da bi pronašli najbolji način za rezanje stakla u milijune zaslona iPhonea, trebalo im je prazno postrojenje, stotine komada stakla na kojima bi isprobavali metode te čitava vojska tehničara. A onda je stigla ponuda jedne kineske tvornice. Kad je Appleov tim došao u posjet, vlasnici kineske tvornice već su gradili novi pogon. “On će nam trebati ako nama dodijelite posao”, rekao je, prema navodima bivšeg menadžera u Appleu, rukovoditelj poslovanja u tvornici. Kineska je vlada pristala osigurati troškove za brojne industrijske grane, a taj se učinak blagostanja proširio i na tvornicu za rezanje stakla. Imali su čitavo skladište puno uzoraka stakla koje su Appleu ustupili bez naknade. Vlasnici tvornice osigurali su inženjere na terenu uz gotovo nikakav trošak. Izgradili su radničke domove pokraj tvornice tako da radnici mogu biti dostupni 24 sata na dan. Kineska je tvornica na kraju dobila posao.

Prednosti Kine
Od tvornice stakla osam je sati vožnje udaljen kompleks, neformalno nazvan Foxconn City, u kojem se sastavljaju iPhonei. U kompleksu radi 230.000 zaposlenika, mnogi od njih rade šest sati tjedno, a dnevno u tvornici često provedu i po 12 sati. Više od četvrtine Foxconnove radne snage živi u tvorničkim barakama, a mnogi od njih zarade manje od 17 dolara dnevno. Sredinom 2007. godine, nakon što su Appleovi inženjeri usavršili metodu rezanja pojačanog stakla kako bi se moglo izrezivati za zaslone iPhonea, prvi su kamioni stigli u Foxconn City usred noći, tvrdi bivši menadžer Applea. Upravo su te noći voditelji tvornice probudili tisuće radnika, a oni su se brzo poredali i telefone ručno sastavljali. Foxconn Technology izdao je izjavu u kojoj opovrgava tvrdnje bivšeg Appleova menadžera te istaknuo da do ponoćne smjene nije moglo doći jer “imamo stroga ograničenja vezana za radno vrijeme naših zaposlenika”. Iz tvrtke kažu da sve smjene počinju u 7 ili 19 sati te da zaposlenike o svim promjenama u rasporedu obavještavaju najmanje 12 sati ranije. Foxconnovi su zaposlenici u razgovorima opovrgnuli te tvrdnje. Iz Applea također kažu da su im Kinezi omogućili velik broj tehničara i inženjera koju im SAD nije mogao pružiti. Uprava Applea procijenila je da joj za projekt proizvodnje iPhonea treba oko 8700 industrijskih tehničara i inženjera, a analitičari su predvidjeli da bi u SAD-u prikupljanje tolikog kadra trajalo čak devet mjeseci. U Kini im je za to trebalo tek 15 dana. Teško je procijeniti koliko bi stajala proizvodnja iPhonea u SAD-u, no razni analitičari procjenjuju da bi trošak rada u Americi cijenu svakog iPhonea povećao za 65 dolara. S obzirom na to da Apple po telefonu zaradi nekoliko stotina dolara, domaćom bi se proizvodnjom i dalje ostvarivala velika zarada. No takve računice nemaju smisla jer bi proizvodnja iPhonea u SAD-u zahtijevala puno više od zapošljavanja Amerikanaca, to bi značilo da bi se državno i svjetsko gospodarstvo moralo promijeniti.

Radna mjesta srednjeg sloja
Eric Saragoza prvi je put u Appleovu tvornicu u Elk Groveu u Kaliforniji ušao 1995., a u to je vrijeme u tom postrojenju u blizini Sacramenta radilo više od 1500 radnika. Inženjer Saragoza brzo je napredovao i došao do mjesta u elitnoj dijagnostičkoj jedinici. Plaća mu je porasla na 50.000 dolara. “Osjećao sam se kao da mi se školovanje konačno isplatilo”, kaže. Nekoliko godina nakon što je počeo raditi, Saragozi su šefovi objasnili kako tvornica u Kaliforniji stoji u odnosu prema tvornicama u prekomorskim zemljama. Kad se izuzmu troškovi materijala, trošak izrade računala vrijednog 1500 dolara u Elk Groveu iznosio je 22 dolara, u Singapuru 6 dolara, a u Tajvanu 4,85 dolara. Za razlike nisu krive samo plaće, već i troškovi inventara te vrijeme koje je radnicima potrebno da izvrše zadatak. Dio rutinskih zadataka iz Elk Grovea je preseljen u prekomorske tvornice. Dio dijagnostičkog inženjerstva preseljen je u Singapur. A onda je došao red na Saragozu. Očito su ga smatrali preskupim za radno mjesto za koje ne trebaju posebne vještine, a višeg se menadžmenta nije uspio dojmiti, pa su ga jednog dana 2002. nakon noćne smjene pozvali u jedan ured, otpustili, a potom uz pratnju izveli iz tvornice. Bilo je prilika za zaposlenje u Silicijskoj dolini, no nijedna se nije ostvarila. “Oni zapravo žele tridesetogodišnjake bez djece”, kaže Saragoza, kojemu je danas 48 godina te ima petero djece. Nakon što je nekoliko mjeseci pokušavao naći posao, uhvatio ga je očaj pa je prihvatio posao provjere vraćenih iPada i iPhonea. Svakog bi se dana Saragoza vozio do zgrade u kojoj je radio kao inženjer te za 10 dolara po satu, bez ikakvih beneficija, brisao tisuće staklenih zaslona i testirao audioulaze. Nakon dva mjeseca dao je otkaz. Jedne večeri u listopadu, dok je Saragoza sjedio za svojim MacBookom i slao nove molbe za posao, na drugom je kraju svijeta jedna žena stigla na posao. Lina Lin voditeljica je projekta u PCH International, tvrtki u Shenzhenu u Kini te ugovornom partneru Applea i drugih tvtki koje prodaju elektroničku opremu. Lina Lin zaradi nešto manje nego što je Apple plaćao Saragozu. Ona i suprug četvrtinu plaće svaki mjesec odvajaju za štednju.

Gubitnici
Ekonomisti tvrde da gospodarstvo u krizi ponekad mogu potaknuti neočekivani događaji. Analitičari su posljednji put lomili ruke oko dugotrajne krize nezaposlenosti u Americi početkom osamdesetih godina. Međutim, nije poznato hoće li SAD inovacije sutrašnjice uspjeti pretvoriti u milijune radnih mjesta. Iako su mnogi industrijski pomaci ostvareni upravo u Americi, većina je radnih mjesta stvorena izvan SAD-a. Tvrtke su zatvorile glavna postrojenja u SAD-u i otvorila nova u Kini. “S vremenom će se pojaviti nova radna mjesta u srednjem sloju”, kaže Lawrence Karz, ekonomist sa Sveučilišta Harvard. “No hoće li netko tko je u četrdesetima za te poslove imati odgovarajuće vještine? Ili će ga zamijeniti nekime tko je tek diplomirao pa se nikad više neće moći vratiti u srednji sloj?”

Charles Duhigg i Keith Bradsher; David Barboza, Peter Lattman i Catherine Rampell doprinjeli izvještaju

Održivo upravljanje kulturnim prostorom

Nova inovacija na tvrđavama: Šibenik predvodi digitalnu renesansu baštine

Novi standard

Eccos i Petrokemija – digitalna transformacija kamionskog prometa